ZAGREB - U vrijeme ekonomske krize i recesije, u kojoj se Hrvatska nalazi već šestu godinu zaredom čime je postala svojevrsni svjetski fenomen, mnogi menadžeri i kompanije kao i država nastoje uštedjeti, no rezovi se ne moraju nužno provoditi otkazima koji mogu dovest do novih troškova, upozoravaju financijski stručnjaci.
Najveća pogreška je otpuštanje radnika s dugogodišnjim iskustvom u koje je akumuliran 'know-how', posebno stoga jer će oni ponovno trebati u procesima razvoja, kada se iscrpe sve ostale opcije za sniženje troškova, smatra slovenski stručnjak za smanjenje troškova ErvinPfeifer koji je nedavno održao nekoliko predavanja hrvatskim postdiplomcima koji izučavaju europske poslovne studije.
Linearni rezovi tjeraju najsposobnije
Njegovo mišljenje dijeli i stručnjak za tržište rada na zagrebačkom Institutu za javne financije PredragBejaković koji ističe da su "linearni rezovi" daleko najgora opcija, jer u njima često odlaze najsposobniji. Ističe da zna dosta slučajeva, u znanstvenim ustanovama primjerice, gdje su zbog štednje bez posla ostali znanstvenici ili znanstveni novaci koji su trebali biti nositelji razvoja, dok je administrativno osoblje ostalo u ime socijalne osjetljivosti.
Stručnjaci podsjećaju da otpuštanje zaposlenika, kao najjednostavnija mjera štednje, za sobom vuče i mnoge druge troškove poput otpremnina, naknada za nezaposlene, troškove ponovnog zapošljavanja i tužbi za nezakonit otkaz. Ne treba zaboraviti ni pad morala otpuštenih, kao i troškove za ono što su otpušteni radnici doprinosili te za njihov prekovremeni rad koji će netko morati "pokriti".
Dakle, poduzeće bi, kao i država, pri rezanju troškova trebalo voditi računa o svim oblicima troškova bili oni mjerljivi poput fiksnih i varijabilnih, ili nemjerljivi poput "troškova propuštenih prilika".
Pfeifer smatra da racionalizacija troškova mora biti isplativa te da se pritom nipošto ne smije ugroziti kvaliteta poslovanja. Primjenom strategije "Cost Killinga" koja se posljednjih godina izučava i na sveučilištima moguće je sniziti troškove, ali istovremeno prodati i najsuvremenija rješenja koja će doprinijeti poslovnom rastu. Ističe i da svaka štednja koja nije dobro isplanirana može donijeti više štete nego koristi, ali i da racionalizacija da bi imala rezultata, uz kvalitetnu pripremu, zahtjeva provođenje na svim područjima.
U ekonomskoj teoriji kao tri ključna elementa smanjenja troškova u nekoj kompaniji navodi se smanjenje ukupnih operativnih troškova, odnosno hijerarhijskih razina odlučivanja, unapređenje upravljanja komunalnim ugovorima i odnosima, što se odnosi na kontroliranje fiksnih troškova poduzeća te smanjenje viškova unutar svih odjela u tvrtci, a odnosi na sustavno i odgovorno upravljanje troškovima u svim segmentima poslovanja.
Nepovjerenje dovodi do niske stope socijalnog kapitala
"Čini se da je iskorištavanje postojećih ljudskih kapaciteta presudna odrednica, a mi je nedovoljno iskorištavamo", kazao je Bejaković, ističući da ljude u bilo kojem sustavu, bez obzira je li riječ o državi ili tvrtki, potrebno dodatno usavršavati i obrazovati. No, ističe da su za to neophodni jasni poticaji što u Hrvatskoj nije slučaj. "Ako dobro poslujete samo zato što ste bliski nekome u političkoj vrhuški nije vam jako bitno da iskorištavate svoje ljudske kapacitete, dok u javnom sektoru vaše napredovanje često uopće ne ovisi o postignutim rezultatima".
Pozivajući se na dugogodišnje iskustvo Pfeifer navodi da rad na promjenama osim jasne vizije iziskuje i puno komunikacije i pregovaranja, jer većina zainteresiranih uvijek ima osjetno više argumenata protiv nego za bilo kakav iskorak.
Kao jedan od gorućih hrvatskih problema upravo na tom polju Bejaković navodi nedostatak međusobnog povjerenja koji dovodi do niske stope tzv. socijalnog kapitala što se definira kao ukupna masa svih naših znanja i sposobnosti koja nije jednaka zbroju pojedinačnih znanja. "Samo ako znanja iskorištavamo zajedno možemo napredovati. U Hrvatskoj nismo loši s pojedinačnim znanjima, ali smo jako loši sa socijalnim kapitalom zbog međusobnog nepovjerenja", uvjeren je Bejaković.
Poput Pfeifer i on vjeruje da tzv. outsorcing kvalitetno rješenje te da bi njegova administrativna zabrana bila loš potez. Smatraju da može biti vrlo učinkovit kao i zapošljavanje preko agencija koje nužno ne moraju podrazumijevati lošu zaštitu radnika, kao što tvrde sindikalne vođe.
