Stotine kurdskih civila nakon višemjesečnog življenja po raznim izbjegličkim kampovima vraćaju se u svoj Kobane, simbol borbe protiv brutalnih džihadista Islamske države (IS).
Islamska država četiri je mjeseca opsjedala taj sirijski grad na granici s Turskom i gotovo ga osvojila prošlog listopada, ali je morala uzmaknuti pritisnuta žestokim protunapadom sirijskih Kurda i zračnim udarima međunarodne zajednice predvođene Amerikancima.
"Ovo je nekada bio prekrasan grad, pun života. Sada je prazan. Ništa nije ostalo u njemu", kaže Mohamed, trinaestogodišnjak koji se s obitelji upravo vratio nakon petomjesečnog boravka u izbjegličkom logoru u turskom gradu Surucu.
"Vratili smo se prije nekoliko dana i pronašli svoj dom uništen bombama pa moramo živjeti kod ujaka, s cijelom njegovom obitelji", kaže dječak dok obilazi ruševine, lokve i blato oko uništenih kuća.
U najboljem slučaju oko 20 posto kuća u gradu ostalo je netaknuto, a čak 60 posto njih morat će biti srušeno nakon više mjeseci žestokih borbi.
Iako su oružani sukobi potisnuti na oko tridesetak kilometara od grada, u Kobaneu je i dalje teško živjeti. Nema struje, a samo oni koji su mogu priuštiti generator i gorivo navečer imaju svjetla.
Dostojanstveno podnošenje problema
Opskrba vodom stalno je ograničena, opskrba hranom oskudna i neredovita, a većina stanovnika živi na kruhu što ga dobavljaju lokalne vlasti. Da bi stvar bila gora, diljem grada i dalje su posijana brojna eksplozivna sredstva koja predstavljaju stalnu prijetnju.
"Više od 80 posto eksplozivnih naprava domaće izrade, koje su upotrebljavali pripadnici Islamske države, nije eksplodiralo i još uvijek u sebi nose smrtonosni naboj. Uz to, određeni broj minskih klopki postavljen je po kućama i ulicama", kaže Mustafa Bali, aktivist iz Kobanea. "Četrdeset posto žrtava koje sada imamo prouzročila su upravo ta eksplozivna sredstva", dodaje.
Unatoč svemu, stanovnici tog pograničnog grada spremni su dostojanstveno podnijeti probleme s kojima se suočavaju.
"Ovdje trebamo biti. To je naš dom i naša zemlja. Radije ću lošije živjeti ovdje nego li u jednom od logora u Turskoj", kaže 34-erogodišnja Džihan, krojačica koja se vratila s mužem i dvjema kćerima, od pet i osam godina, i u očajničkoj je potrazi za nekim tko će joj pomoći popraviti šivaći stroj.
Njezina obitelj vratila se odmah nakon istjerivanja džihadističkih snaga iz grada, no žive s roditeljima njezina muža i nemaju dovoljno hrane. "Jedino čega se bojim je da ne bi neka od tih podmetnutih bombi eksplodirala dok se moje djevojčice igraju. Stoga ih ne puštam van", kaže Džihan.
Djeca se miču s ulica
Početkom ožujka učitelji i volonteri počeli su održavati nastavu za više od 200 djece koliko ih je trenutno u Kobaneu.
"Većina škola je uništena i nema puno djece u gradu, no ipak mislimo da je za njih najbolje da se vrate u školu i ne provode puno vremena na ulicama, među minama i tijelima ubijenih džihadista", kaže Rohat, 17-godišnji volonter.
Muhamed svjedoči o tome kako, hodajući zajedno s rođakom gradskim ulicama, nailazi na ostatke ubijenih pripadnika IS-a. "Nikada ih prije nisam vidio tako izbliza", kaže.
Prema kurdskim procjenama, blizu 3.000 džihadista ubijeno je u borbama u Kobaneu, no taj broj teško je pouzdano utvrditi jer su mnoga tijela zarobljena u ruševinama, a mnoga druga raznesena bombama.
Tijela poginulih, kao i infekcije koje bi mogla izazvati, trenutno su najveći problem Kobanea.
"Stotine raskomadanih tijela leži pod ruševinama i na ulicama. Kad stignu vrućine, Kobane će postati grad prepun infektivnih bolesti", kaže SaderDamer, šef gradskih timova za raščišćavanje. "Tijela su puna larvi iz kojih će se izleći muhe i početi širiti bolesti. Trebamo obaviti dezinfekciju pod ruševinama kako bi spriječili epidemiju dok ne bude prekasno", upozorava.
No problemi povratnika u Kobane tu tek počinju. Mnogi se vraćaju, zatiču porušene domove i zahtijevaju prikladniji smještaj.
"To će postati ozbiljan problem kada pravi vlasnici zatraže povrat. Razumijemo da ljudi žele živjeti u Kobaneu te stoga tražimo da se logori za raseljene osobe podižu na kurdskom radije nego li na turskom tlu", kaže IbrahimSaleh, trenutno šef jedine gradske pekare koja osigurava kruh za 20.000 ljudi u gradu.
