Već sam naslov može zavesti: iako je zaljubljivanje vezano uz početak ljubavi, ovdje se ne radi ni o nekakvom tradicionalnom ljubavnom romanu, niti o ljubiću. No, ovo ipak jest roman o ljubavi.
'Zaljubljivanja' počinju u trenutku kad u životu glavne junakinje, Maríje Dolz, nema prave ljubavi. Ona je žena u tridesetima koja radi u jednoj uspješnoj izdavačkoj kući, ali je posao ne ispunjava. Njena jutra prije odlaska na posao uljepšava ispijanje jutarnje kave u malom kafiću u kojem također redovno doručkuje dvoje vrlo zaljubljenih ljudi. María ih ne poznaje, ali ih, fascinirana njihovom zaljubljenošću, naziva Savršen Par. No, jednog jutra par se ne pojavi, a María na fotografiji ubijenog čovjeka u novinama prepoznaje muškarca iz kafića. Potresena, i dalje odlazi u isti kafić, gdje konačno upoznaje njegovu udovicu Luisu, koja, u dubini svoje boli, razvija neku vrst prijateljstva s Marijom. Upoznaje ju s muževim najboljim prijateljem, Javierom Díazom Varelom, u kojeg se María ludo zaljubljuje. Iako oni započinju vezu, Díaz Varela zapravo voli Luisu, a María jedne večeri slučajno svjedoči razgovoru koji će na umorstvo Luisina supruga baciti novo, strašno svjetlo…
Svi nekog vole, ali problem je u 'usmjerenju' te ljubavi
'Zaljubljivanja' su doista roman o ljubavi: svi u romanu nekoga silno vole. Problem je samo u 'usmjerenju' te velike ljubavi: Luisa voli mrtvog supruga, Díaz Varela voli Luisu, María voli Díaza Varelu. I tu, dakako, nastaje zaplet, koji se može činiti krajnje trivijalnim, a još ako mu se doda i smrt – koja je od samog početka romana stalno prisutna – čini se kako se djelo gradi samo na 'općim mjestima'. No, iznimna je vrijednost tog romana upravo u novom i neobičnom osvjetljivanju vječnih velikih književnih tema, ljubavi i smrti. Iako se napisati sjajnu i originalnu knjigu o tim problemima čini gotovo nemoguće, Marías to doista postiže, a čitatelj naprosto mora ostati zadivljen.
Ne radi se kod Maríasa samo o iznimno vješto vođenoj radnji, koja se razvija sporo ali je neka napetost stalno prisutna pa se roman čita u dahu. Njegovo je čitanje zapravo vrlo zahtjevno; Maríasov osebujan stil pisanja sastoji se od vrlo dugih i razvedenih rečenica koje znaju potrajati i čitavu stranicu. No, te su rečenice poput baleta, kako je napisao jedan kritičar, jer vas naprosto "povlače za sobom". Usporedba s Proustom odmah se nameće, ali Marías je u većoj mjeri od slavnog Francuza sklon uklapanju filozofskog diskursa u roman. Velik dio 'Zaljubljivanja' napisan je u obliku razgovora – najviše su to razgovori Maríje i Díaza Varele – a oni pričaju o ljubavi, o svakodnevnici, o smrti, o umrlima, o knjigama i o umorstvu. No, nisu to obični, svakodnevni razgovori, nego je svaki od njih na ovaj ili onaj način sudbinski, a razmatranja su slična filozofskoj argumentaciji. Pri tome nije uvijek ključna tema, nego, da tako kažemo, njezina obrada.
Ključna pitanja bez odgovora
Spomenimo tako jedan dijalog u kojem Díaz Varela vodi glavnu riječ i pokušava protumačiti Maríji pravo značenje Balzacova romana 'Poručnik Chabert'. Balzacovo djelo u kojem se čovjek kojeg su proglasili mrtvim vraća nakon deset godina na čudan način korespondira sa situacijom u kojoj se nalaze Díaz Varela, kao najbolji prijatelj ubijenog, i Luisa, kao supruga ubijenog, koja zapravo odbija prihvatiti suprugovu smrt. Tako Balzac postaje bitan intertekst Maríasova djela, ključan za lik Díaza Varele, no za Maríju postoje još dva: Dumasova 'Tri mušketira' i Shakespeareov 'Macbeth'. Jer, dok Díaza Varelu zanima pitanje kako doista pustiti mrtve da odu iz života, Maríju muči kako – i da li uopće – opravdati nečiju smrt, pogotovo ako se radi o umorstvu.
Na svoja ključna pitanja likovi romana neće dobiti krajnje odgovore. Neće ih dobiti ni čitatelj, što može izazvati duboku uznemirenost. Što je pisac vjerojatno i htio. http://booksa.hr/kolumne/zacitavanje-zaljubljivanja