Aleksandar Srnec rođen je 30. srpnja 1924. u Zagrebu. Akademiju likovnih umjetnosti upisao je 1943., potom je studirao arhitekturu, da bi se kasnije vratio na Akademiju, koju je napustio 1949.
Zajedno s Ivanom Piceljom i Božidarom Rašicom osnovao je umjetničku Grupu Exat 51 (kratica od Eksperimentalni atelje), slikara i arhitekata koja je djelovala u Zagrebu od 1950. do 1956.
Članovi te grupe, koja se zauzimala za apstraktnu umjetnost, suvremene vizualne komunikacije i sintezu svih disciplina likovnoga stvaralaštva, bili su arhitekti Bernardo Bernardi, Zdravko Bregovac, Zvonimir Radić, Božidar Rašica, Vjenceslav Richter, Vladimir Zarahović i slikari Vlado Kristl, Ivan Picelj i Aleksandar Srnec.
Srnec 60-tih godina prošloga stoljeća surađuje sa Zagrebačkom školom crtanoga filma gdje je izveo scenografije za tri lutkarska filma, a s Dragutinom Vunakom autor je animiranoga filma Čovjek i sjena (1960.).
Njegov Ambijent Luminoplastika, izložen 1967. u Galeriji SC-a u Zagrebu, bio je prvi luminokinetički objekt/ambijent u hrvatskoj umjetnosti.
Srnec je šezdesetih godina prošloga stoljeća sudjelovao na izložbama Novih tendencija, a sedamdesetih je stvorio kinetičke skulpture u visokopoliranim kovinama.
Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo dobio je 1999., a i kolege iz Hrvatskoga društva likovnih umjetnika (HDLU) dodijelili su mu 2008. Nagradu za životno djelo.
