U svojih pola stoljeća karijere, Sydney Lumet snimio je filmove koji se urežu u sjećanje i postanu dio kolektivne svijesti.
Od svog debija kao kazališni i televizijski redatelj koji je prešao na film, slavnih "12 gnjevnih ljudi" s Henryjem Fondom kao skeptičnim porotnikom, malo bi koja godina prošla a da neki njegov film Sydneya Lumeta ne bi uzburkao i publiku i kritiku.
"Serpico", "Pasje popodne", "TV mreža", "Equus-slijepi konj"... Da ga ni starost nije usporila dokazao je kad je, nakon 50 godina režiranja, 2007. snimio svoj zadnji film, "Prije nego što vrag dozna da si mrtav", koji je neopravdano zaobiđen na Oscarima, možda zbog toga što počinje in medias res žestokom scenom seksa Philipa Seymoura Hoffmana i Marise Tomei.
Nakon pet nominacija, počasnog Oscara za životno djelo dobio je 2005., a tog beskompromisnog umjetnika koji je snimao sa svima od Katherine Hepburn, Sophije Loren i Seana Conneryja do Michaela Jacksona, Rivera Phoenixa i Vina Diesela pamtit će se po tome da je iz svakog glumca znao izvući najbolju moguću izvedbu; za uloge u njegovim filmovima Oscare su osvajale mnoge od velikih zvijezda: Peter Finch (posthumno), Ingrid Bergman, Faye Dunaway...
Oscar Paulu Newmanu za "Boju novca" 1986. bio je, po mnogim mišljenjima, samo kompenzacija što nije nagrađen četiri godine prije, za ulogu života u Lumetovoj "Presudi".
Pored razvikanih, velikih filmova, Lumet je znao snimiti i mirne, intimističke drame poput briljantne "Garbo Talks" iz 1984., o sinu koji pokušava svoj na smrt bolesnoj majci ispuniti posljednju želju – da upozna svoju omiljenu glumicu Gretu Garbo, koja se odavno povukla iz javnosti.
Sjajne scene iz tog filma zaslužuju da se pamte isto koliko i legendarni krik Petera Fincha: "Ljut sam kao vrag i neću to više trpjeti!" iz "TV mreže". Mi danas iz mnogo opravdanih razloga osjećamo takav bijes, ali nam nedostaju Peter Finch koji bi to artikulirao – i sjajni Sydney Lumet koji bi to režirao.
