Na isti dan kada se rodila, jučer je u osamdesetoj godini života preminula Mani Gotovac, proslavljena hrvatska kritičarka, dramaturginja, teatrologinja, spisateljica i prva intendantica u povijesti hrvatskog glumišta. „Bila sam ponosna na to što sam svojim radom došla do toga da mi ne mogu muškarci reći ‘ej, ja znam bolje od tebe’. Ne, ne znaš. Ja znam bolje od tebe“, rekla je nakon izbora. Cijeli svoj život posvetila je kazalištu i želji za boljim kazalištem u Hrvatskoj. Tako je, između ostalog, bila i začetnica međunarodnog festivala Riječkih ljetnih noći.
"Vrijeme nas, kao što znate, ništa ne pita, ono ide, prolazi, trči. Život je, samo kratki izlet, 'treptaj svijeće' – kaže Shakespeare. Sada sam u kasnoj jeseni, u toj sam dobi života. Ali i u jeseni ima ljepote, vjerujte", rekla je prošle godine dok je bila smještena u u Domu za starije osobe.
"Željezna dama hrvatskog kazališta” rođena je 12.11.1939. godine u Splitu kao Julija Birimiša. Kći je Dubrovčana, odvjetnika Zdravka Birimiše i dramske umjetnice Marije Danire koja je dosta godina radila kao glumica Narodnog kazališta u Sarajevu. Kao dijete iz urbane obitelji bila je buntovne naravi. Njezina sestra Vjera Armanini je profesorica hrvatskog jezika. Kršteno ime joj je Julija jer svećenik nije prihvatio želju njezinih roditelja da je nazovu Mani budući da toga imena nema u katoličkom kalendaru. Tek kasnije, kada je postala punoljetna, uzela je ime Mani, a prijatelji su je od milja zvali Mande.
Trebala je postati odvjetnica i naslijediti očev odvjetnički ured, ali njezina želja je bila da upiše glumu. "Da sam naslijedila očevu kancelariju, možda bih danas bila mirna, pomirena, sređena i bogata. A ja ništa od svega toga nisam. A možda bih i kao odvjetnica tražila mogućnost nekog drugačijeg svijeta. Bojim se da, zapravo, ni u kojem slučaju ne bih ni mogla, niti znala pobjeći od same sebe." Na kraju je diplomirala u Zagrebu na Filozofskom fakultetu Korporativnu književnost i teatrologiju, studij koji je navodno napisala nakon što se kao tinejdžerica ludo zaljubila u jednog momka.
Prva hrvatska intendantica
Bila je prva intendantica u povijesti hrvatskog kazališta, u HNK Split (1998.-2002.) i HNK Rijeka (2003.-2007.) te ravnateljica zagrebačkoga kazališta &TD (1992. do 1998.) i Splitskoga ljeta. Godine 2004. osnovala je festival Riječke ljetne noći. Kritike i eseje o kazalištu objavljivala je u "Studentskom listu" i "Prologu", gdje je bila i glavna urednica od 1987. do 1993. Na Radio Zagrebu radila je kao novinarka i urednica dramskoga programa od 1961. do 1990. Od 1972. do 1980. bio joj je zabranjen rad u visokotiražnim novinama i medijima.
Kao prva žena u Hrvatskoj koja je vodila teatar, smatrala je da žene zaista trebaju znati puno više i truditi se duplo više od svojih muških kolega. "Još moramo dokazivati da i mi žene možemo nešto naučiti, znati, raditi. Tako je to danas i ovdje", rekla je i dodala da se taj problem ne može riješiti samo ratifikacijom konvencije, zakonom ili pravilnikom.
"Sve to pokazuje da, ipak, nismo u srednjem vijeku, kada su pametne žene spaljivali na lomači. Nakon što bi ih proglasili vješticama. Od tada, prošla su stoljeća, mnogo se toga promijenilo, mnogo smo izborile, moramo priznati. Ali, nemojmo se zavaravati. Još mnogo toga stoji pred ženama. U njihovoj, u našoj borbi da budemo posve samostalna, slobodna i osviještena ljudska bića. Najteže se, znamo, mijenja stanje svijesti. Osobito teško u prostorima Balkana", govorila je.
U razdoblju od 1988. do 1990. bila je dramaturginja predstava u režiji Paola Magellija, Euripidovih "Elektre" i "Feničanki", te Brechtove "Opere za tri groša" u režiji R.Ciullija, te Pirandellove "Večeras improviziramo" u režiji A. Vasiljeva. Kazališne kritike i zapise o predstavama objavila je u knjigama "Tako prolazi Glorija" (1984.) i "Dubrovačke mišolovke" (1986.), u kojima ispituje spregu kazališnih i političkih institucija.
Angažirala Severinu
Mani je uvelike uzburkala javnost nakon što je 2006. godine u predstavi "Glembajevi" angažirala Severinu kojoj je u riječkom teatru dala ulogu barunice Castelli. U razgovoru za Azru, priznala je da je ukrala tuđu ideju. Naime, ideja joj je pala na pamet kada je redateljem stoljeća proglašen litvanac Eiumentas Nekroscius, nakon njegove režije "Hamleta". Naime, litvanac je ulogu samog Hamleta dodijelio najpoznatijem rock pjevaču rocka u Litvi.
"Ta mi se ideja učinila briljantnom. Zašto izbjegavati mogućnost povezivanja visokog arta i izvrsne estrade? Zašto ne pokušati poremetiti poneku od tih granica? Pomislila sam da ću slično napraviti i sama. Kasnije su istim putem krenula brojna druga, poznata kazališta u Europi. Kada sam se kao intendantica dogovorila s redateljem da ćemo dramu o Glembajevima prikazati kao svojevrstan mjuzikl, prvo moje pitanje bilo je u vezi s Barunicom. Castellica je za mene jedan od najvažnijih likova hrvatske književnosti. Severina je bila tada prva pjevačica na svim top listama. Osim toga, gledala sam je, razgovarala sam s njom, vidjela sam da posjeduje glumačku darovitost. I odlučila. Seve će u mjuziklu 'Glembajevi' biti Barunica Castelli. Neću govoriti o uspjehu, bilo je davno, može se provjeriti. Reći ću samo kako i danas mislim da se nisam prevarila", rekla je Mani.
Provjerena antivalentinovka
Mani je bila suautorica monografije o Dubrovačkim ljetnim igrama objavljene 1994. Objavila je autobiografske romane "Fališ mi. Prva knjiga: zima/proljeće" (2010.), "Fališ mi. Druga knjiga: jesen/ljeto" (2011.), "Fališ mi: u proljeću, u jeseni, u ljetu, u zimi" (2013. novo nadopunjeno izdanje), knjigu zapisa iz života i kazališta "Ma koji život, ma koji teatar" (2014.), te romane "Snebivaš me" (2015.) i "Ćutim te" (2017.).
Dan prije predstavljanja romana "Ćutim te" koje je održano na Valentinovo, 14. veljače 2018. godine u riječkom Antikvarijatu Ex libris, u razgovoru za Novi list, govorila je o simbolici tog datuma: "Zar to nije prava stvar? Na dan samog Valentinova, govorit ću kao provjereni antivalentinovac! Ne tri ili pet dana kasnije, nego baš toga, 14. veljače, u riječkom Ex librisu. Mislim da je to sjajna ideja Željka Međimorca", rekla je Mani, koja je nakon dva braka i dalje bila u potrazi za osjećajem ljubavi.
Vjerovala je da je u današnjem svijetu ljubav ugrožena pojava u nekadašnjem smislu toga pojma, a onda i prijateljstvo. "Upravo tu crnu rupu koja zjapi prazninom iskorištavaju svi oni koji misle da se sve može kupiti. Ali ne, ne može. Ne može sve. Ljubav u autentičnom značenju toga pojma ne može se kupiti. Nema cijene. Nikakvo blago ovoga svijeta. Shakespeare je to dobro znao. U sceni ludila, Ofelija pjeva svom princu Hamletu. Sjećam se, pjeva ovako: 'Sutra je Valentinovo,/Svi ustanimo zarana; Pod prozor ja ću doći tvoj,/Da budem tvoja dragana.' U Shakespeareovo doba sveti Valentin bio je još mučenik iz 3. stoljeća. Izgubio je glavu jer je volio zaljubljene, jer im je, legenda kaže, poklanjao ruže. Danas su se te ruže i to mučeništvo pretvorile u komercijalni festival i isprazni spektakl. Živimo u vremenu u kojem se samo kupuje, prodaje, oduzima i dodaje. U vremenu bez ljubavi".
Kako je ostarila, tako se počela zanimati za život mladih ljudi. Nije se mogla pomiriti s tim da neki od njih izabiru laki i brzi uspjeh, prazninu,ravnodušnost, drogu ili samoubojstvo. "Ćutim te" je potresan roman u kojemu se tematizira upravo samoubojstvo tinejdžera, inspiriran podatkom o tome da Hrvatska prednjači po broju tinejdžerskih samoubojstava na Mediteranu.
U romanu je kroz razne likove i situacije oštro kritizirala današnju Hrvatsku. "Pa u njoj, u današnjoj i mojoj i vašoj zemlji, događa se to samoubojstvo nadasve senzibilne i inteligentne Đoi. Njezino ime znači Radost. Bila je radosno dijete. Na putu prema odrastanju bacila se pod kotače jednog skupocjenog automobila. Zašto? Oko toga »zašto« kreće se cijeli roman, napisan ponegdje kao dramsko, a ponekad kao prozno štivo. Odmah je očito samo to da se Đoi ne može nositi sa svim krivinama društva u kojem živi. Od školovanja do sveopćeg podivljalog kvazi konzervativizma, od proganjanja vještica do osuđivanja svakog mišljenja koje je različito, drugačije."
Književnost kao otkrivanje nepoznatog
Prije nekih mjesec dana, u njezinom odsustvu predstavljen je u Zagrebu njezin novi roman „Rastanci“ koji je posvetila Seneki, svojem drugom suprugu Željku Senečiću, istaknutom filmskom scenografu, slikaru, piscu i redatelju koji je umro početkom 2018. Pisanje je istraživanje, pokušaj otkrivanja nečega što je ranije bilo nepoznato u susretu s melankolijom svakodnevnice, s čime se teatrologinja i spisateljica Mani Gotovac, kako je rekla u razgovoru za Hinu, bavi i u svojem novom romanu "Rastanci", u kojemu na dosad najneosobniji način piše o ljubavi.
Promocija knjige Mani Gotovac "Rastanci" u baru Botaničar. Zoran Ferić.
"Ja ne mislim da književnost ima terapeutski učinak, bar to nije ono što ja tražim u njoj. Za mene je pisanje uvijek otkrivanje nečega što mi je dotad bilo nepoznato. Dakle, istraživanje a ne terapija, a na tom putu pojavljuju se stalno razni demoni. I sama sam jedan demon, ali i demoni su različiti", rekla je Gotovac. Roman "Rastanci" njezina je deveta knjiga, upravo objavljena u izdanju VBZ-a, najavljena kao potresna i beskompromisna priča o cjeloživotnoj ljubavi, koja se bavi najkompleksnijim i najsuptilnijim vezama među ljudima, koje nikad do kraja ne razumijemo ali zbog kojih živimo.
"To je knjiga o rastancima u jednoj epohi na sve moguće načine", rekla je Gotovac. "Ne rastaju se samo muškarac i žena, rastajemo se u romanu i od onog što je Venecija stoljećima bila, za što je kriva turistička najezda koja je potpuno uništila taj grad; Gotovina prestaje biti heroj kojeg je izabrao narod i postaje heroj odbačen od politike; pokazuje se kako smo se rastali od Jadran filma koji je bio europski Hollywood, a sad je prazno dvorište s kantama i krepanim mačkama", dodala je.
Vrijeme optimizma
Ta slika pokazuje u što se, u vrlo kratkom vremenu, pretvorilo naše društvo, a ti detalji su, kako je naglasila, namjerno stavljeni u drugi plan, u zagradu. "U knjizi pišem o jednom vremenu kad je posvuda titrala umjetnost, bili smo puno optimističniji nego danas, to je ono što sam željela opisati. Dakle, moja namjera nije bila pisati samo o ljubavi, nego i preko ljubavi, ali i preko cijelog niza stvari pokazati što se događa. Tu su opisane različite vrste rastanaka i mi se pitamo – pa, dobro, zašto. Zašto smo se od svega toga rastali, to je moje pitanje", pojasnila je autorica.
Jedna od namjera "Rastanaka" je i ta da pokaže "da su zagrade u životu ono što nas određuje; nešto što je na sporednom mjestu na kraju postaje najvažnije". "I mi se pitamo zašto smo napravili te gluposti i uništili naše živote. Luz i Luv su napravili gomilu gluposti kojima su uništili svoje živote", pojasnila je.
Problem melankolije
Atmosfera melankolične reminiscencije česta je emocija proza Mani Gotovac, a sama autorica ističe kako joj se čini da je melankolija temeljni ton odnosa njezinih protagonista, Luz i Luv, kao i zapravo svih ostalih njezinih knjiga. "Sve je to puno kontradikcija. Pisanje je i vrsta melankolije, Shakespeare bi rekao da je melankolija bolest, ali meni se čini da je problem melankolije neusporedivo zanimljiviji i neusporedivo teži. Kad svako jutro otvorite prozor, melankolija vas pita što danas i zašto", rekla je Gotovac.
2015. godine u klubu Bookcaffe održan je program "Ženska priča" na kojem je spisateljica Mani Gotovac predstavila novu knjigu "Ma koji zivot, ma koji teatar"
Mani Gotovac u svoju prozu uvijek unosi dosta od svojeg bogatog životnog iskustva, zahvaćajući široko i duboko u društveno tkivo vremena koje opisuje. Tako i u "Rastancima" nastupaju brojne velike figure naše kulturne scene od sredine sedamdesetih do danas. Autorica ističe kako je pogon njezine najnovije knjige – izmišljanje, "od najsitnijih banalnosti do najkrupnijih stvari", a knjigu i otvara napomenom kako su događaji u njoj izmišljeni, iako imena i prezimena "ponekad stižu iz zbilje".
"Puno je izmišljanja čak i kad pišem o stvarnim osobama, recimo kad pišem o Igoru i Slavici Mandić, oni su mi važni u romanu, to su stvarni ljudi ali ni o kome nisam izmislila toliko stvari kao o njima, od one večere nadalje", pojasnila je. Večera u stanu na petom katu bez lifta u zgradi na zagrebačkom Zrinjevcu jedna je od prvih scena romana.
Ljubav vječna opsesija
Sve su knjige Mani Gotovac pogonjene emocijama, a ljubav njezina vječna opsesija. Suočavanje s plejadom emocija u ljubavi i odnosima s voljenim ljudima tema je koja se provlači na ovaj ili onaj način kroz sve njene knjige. "Ljubav. Stanje ljubavi. Pritom, ova je knjiga sve osim ljubića. To je knjiga o mučenju dvoje ljudi, može li to biti ljubić? To je knjiga o jednom odnosu koji određuje cijeli život. Mnogo je ljudi koji nisu u stanju voljeti, koji ne prepoznaju boje ljubavi, koji su slijepi za to. Mislim da su to najnesretniji ljudi na svijetu. To su prazni ljudi kojima se zapravo nikad ništa nije dogodilo. Njima se zapravo ništa i ne može dogoditi", rekla je.
I njezin književni alter ego već na samom početku "Rastanaka" jasno govori da joj je ljubav najvažnija. Zbog ljubavi, zaboravila je živjeti. Gledajući unatrag, bi li voljela da je u svojem životu nešto "odigrala" drugačije? "Da sam odigrala drugačije, možda bih voljela da sam ih odigrala ovako. Kada bih to znala, ne bih pisala. Bilo je i tragičnih stvari, ali ni za čim ne žalim. Točno je da je ova knjiga jako osobna ali nijedna moja knjiga nije bila ovako udaljena od mene kao ova", rekla je Gotovac.
Na kraju, sve je prolazno. To literarno podvlačenje crte kod Mani Gotovac, međutim, ne prolazi bez doze optimizma. Je li to doista optimizam, ili demonstracija prkosa i borbenosti neuništiva duha? Tko je za Mani Gotovac – Mani Gotovac? "Ja ne znam tko je Mani Gotovac. Kad bih to znala, ne bi me uopće zanimala. I danas sam, međutim, znatiželjna kad razmišljam o njenim postupcima, demonima, aferama; i danas mi je zanimljivo zašto ovako a ne onako; i danas mi je zanimljivo istraživati njene postupke. Kad bi mi sve bilo jasno, ne bih ni pisala", zaključila je.
