Oko četiri popodne 6. veljače 1983. stajala sam na cesti Otočac - Vrhovine prestrašena, ni sama ne shvaćajući kako sam se našla u takvoj situaciji.
Malo prije prošao je jugić kraj mene ne obraćajući pažnju na moje mahanje, nisam bila sigurna da li da se vratim do prvih kuća ili da krenem dalje tom pustom cestom. Pokušavala sam sama sebe smiriti, ali noć koja se već osjećala u brdima i šumama oko mene strašno me plašila. Teški zvuk kamiona dao mi je neku nadu, nisam stopirala, stala sam na polovicu ceste i očajnički mahala.
Kamion, tamnoplavi Fap, stao je , vozač je otvorio svoja vrata i ja sam ga, sad već plačnim glasom, upitala:
- Molim vas idete za Zagreb?
- Ne, idem za Karlovac - odgovorio mi je stariji čovjek u radničkom kombinezonu.
- Nije važno, molim vas povezite me, kad ćemo doći u Karlovac?
- Negdje oko sedam..
Sigurno ću još uspjeti uhvatiti autobus za Zagreb, pomislila sam i sa olakšanjem se popela u kabinu razmišljajući kako je sad sve u redu i sve će biti u redu. Zahvalno sam se okrenula tom čovjeku koji me je pobrao u toj... ma toj jebenoj vukojebini... i objasnila mu da sam... da nisam... ni sama nisam znala kako da objasnim što mi se to dogodilo danas.
Još tog jutra oko pola sedam bila sam samo brucošica koja se sprema na faks, spremala si doručak kad mi je mamina rođaka kod koje sam stanovala donijela pismo koje mi je zaboravila jučer dati. Vidjela sam poznata slova i brzo otvorila, moj lijepi dječak-vojnik pisao je o tome kako mu je teško, sve njegove riječi opet su se taložile u mom umu i težina se samo opet slila u mene. Njegova pisma u zadnje vrijeme bila su tako tmurna da sam u jednom trenutku osjetila neobjašnjiv strah. Moram k njemu, jednostavno moram! Novac koji sam dobila za ovaj mjesec bio je tu i ja sam izjurila iz stana. U osam već sam bila u autobusu za Otočac, zadnja linija za Zagreb iz Otočca ide u tri popodne i ako ga uspijem izvući iz kasarne imamo barem dva sata, ako ne, nadam se da ću ga vidjeti na ulazu.
Sad već opuštena, razgovarala sam s gospodinom koji me povezao, rekla mu da sam bila u Otočcu u posjetu prijatelju iz škole koji je tu u vojsci. Nešto me spriječilo da kažem "dečku" iako sam bila već zaustila. On ide iz Zadra doma za Karlovac, ali je imao neki utovar u Otočcu, dvoje djece, kćer i sina, kćer isto studira, ali za učiteljicu. Neobavezan razgovor mi je odgovarao i osjetila sam kako se opuštam, zadovoljna jer ću vjerojatno već oko deset biti u stanu kod tete, sve do jedanaest uvijek joj mogu objasniti, a za sve kasnije zove moje.
Nakon desetak minuta između vozača i mene nastala je tišina, čovjek se usredotočio na vožnju, a ja polako u mislima vrtjela unatrag tijek dana, ma ne tijek dana, cijele protekle dvije godine.
Jesen 1982. bila je za mene vrijeme oporavka. U Zagreb na studij, uz sve potajne želje i ideje o slobodi, zrelosti i samostalnosti, došla sam odlučna da se oslobodim jedne obične tinejdžerske ljubavi koja me je prilično izmučila. Roditelji su me smjestili kod mamine tete i tako ograničili moju dugo čekanu slobodu, ali brzo sam pronašla novo društvo i polako počela disati, razmišljati, slušati i popravljati štetu u sebi. Šutljivi dječak iz razreda, hodanje, prekid, mirenje, toplo, hladno, druga djevojka i previše "weltschmerza“ u svemu tome.
Bila je to ljubav u kojoj sam bila upravo zbog osjećaja uzvišene patnje začinjene s previše stihova Ane Ahmatove. Bojana, prijateljica iz školske klupe na jedno moje jadanje na zadnjoj stranici bilježnice u kojem opisujem njegovu šutnju na pola stranice, jednostavno je napisala: "Kozo, on šuti jer ti nema kaj reći, ne postoje šutljivi tipovi, samo mutavi!“ Kraj srednje za mene je bilo pravo olakšanje, upis na fakultet i dugo umaško ljeto preda mnom. Ali, dvije njegove razglednice i propala su sva moja nastojanja da ne mislim na mog dječaka kojeg je čekala vojska.
Krajem kolovoza poslao mi je pismo iz Otočca gdje je služio vojsku, nježno, i ja sam mu već isti dan otpisala. Krajem studenog donio je neku poštu u Zagreb, susreli smo se i opet je bio tu... Pisma i njegovi dolasci s poštom, ali nešto se promijenilo, ja sam se promijenila, u tim susretima osjetila sam neku blagu nadmoć, imala sam toliko mu priča za ispričati, ali još uvijek je bila tu ona slatka slabost koju sam osjećala gledajući ga u oči. On je padao, a ja sam se dizala.
Njegovo jutrošnje pismo koje me je dovelo do ove glupe situacije bilo mi je previše očajno i bojala sam se za njega.
Došavši oko podne pred kasarnu, tek sam tada postala svjesna kako sam bila nepromišljena; dežurni na porti hladno mi je objasnio da ne mogu doći do vojnika usred tjedna i ostalo mi je samo da se okrenem i odem. Pokraj mene prolazio je neki mlađi čovjek , oficir, ne razmišljajući zaustavila sam ga i rekla koga trebam.
- Vi ste mu?
- Djevojka.
- Evo vam ga na dva časa, u dva da je tu!
Iznenađenje i radost mog lijepog dječaka-vojnika, čaj u hotelu i neki neobjašnjivi osjećaji u meni. Ljubeći mu ruke osjećala sam da se iz mene istače i odlazi ljubav, ta divna, nevina ljubav, ona ljubav koja se zaustavlja točno na jednom dijelu tijela i ne stremi dalje. Bila sam spremna za novu vrstu ljubavi, ali ne više s ovim mojim dječakom-vojnikom. Ljubeći mu vrat tamo na mjestu gdje završava ovratnik vojničke košulje i miješa se miris nečeg mašinskog i jeftinog sapuna osjećala sam se oslobođena, samo neopisiva nježnost, nema više ovisnosti... I, kao što sam i obećala, vratila sam ga točno u dva pred kasarnu.
Miješanih osjećaja krenula sam prema autobusnoj stanici gdje sam saznala da ona linija u tri popodne koja je stajala na rasporedu u Zagrebu od nove godine više ne vozi i da autobusa tog dana za Zagreb više nema.
- Imate vlak oko četiri iz Splita za Zagreb, stanica Vrhovine.
- Koliko ima do Vrhovina?
- Oko 20 km...Imate sad autobus, lokalni ali samo do ...
Sjela sam u njega i završila u nekom selu na pola puta, imala sam još sat i vjerovala sam da ću uspjeti stići na taj vlak, ali automobili tog popodneva na toj cesti bili su rijetki, a djevojka u trapericama i sivom kaputiću koja očajnički maše nije im ulijevala povjerenje. I evo me sad, drmusam se u kamionu i još jednom sama sebi govorim kako je sad sve u redu i moji sigurno nikad neće saznati za ovaj moj izlet u Liku.
Toplina i jednolično brujanje motora smirili su me, bila sam zahvalna čovjeku koji me vozio na tišini, samo katkad osjetila bi njegov pogled na sebi, onako sa strane, na koji bi uvijek uzvratila usiljenim smješkom. Nekoliko komentara o lošoj cesti, Plitvicama pa opet tišina, polako se počela spuštati i noć.
Zažmirila sam izmorena danom, da bi odjednom postala svjesna njegovih pokreta rukom dolje između... Pa on to... Strah i nevjerica istovremeno su krenuli iz moje nutrine, grč, krik, sve mi je stalo u grlu. Nisam znala da li da se pravim da ga ne vidim ili da viknem, a istovremeno pogledom tražila kvaku. Što da radim? Vičem? Skočim van? Negdje iz mene je izašlo nešto muklo, šapatom... Molim vas prestanite odmah... U tom trenutku on je pružio ruku prema meni želeći me zgrabiti, moje vrištanje i moja vrećasta torba kao štit, zgrabio me je samo za kapuljaču i pokušao privući sebi, ali kamion je zahvatio bankinu i nekoliko metara smo krivudali po cesti pa je naglo stao. Otvorila sam vrata spremna da skočim, urlala sam pokušavajući se osloboditi njegovog stiska... Stani, nemoj, stani... neću ti ništa, stani...
Čvrsto me držao za ruku ne puštajući me van, ali nije mi se više približio... Više nisam vrištala jer bol u grlu koja se penjala u uši bila je nesnosna, a osjećaj užasa neopisiv. Samo nekontrolirane suze, moje i... tog čovjeka... Oboje smo plakali u tom prokletom kamionu, na toj prokletoj cesti, tog prokletog dana... Slušaj, neću ti ništa, čuješ me, ništa ti neću, odvest ću te u Karlovac... muklo je progovorio nakon nekog vremena. Ponovo je upalio motor i krenuli smo, ja skutrena u najdaljem kutu suvozačevog mjesta i s rukom na kvaki. Željela sam mu reći da ako do Karlovca pokuša usporiti ja ću iskočiti, ali iz mene nije izlazio ni glas, samo nekontrolirani drhtaji koji su mi potresali cijelo tijelo. Sluđena sam gledala punu i isprekidanu osvijetljenu crtu na cesti svjesna svakog pokreta tog čovjeka, ali nisam se mogla prisiliti da ga pogledam. Svjetla Karlovca bila su mi spas...
Od onog "neću ti ništa, čuješ me, ništa ti neću", taj čovjek nije rekao ni riječ. Dovezao me je na kolodvor u Karlovcu i ja sam iskočila van.
U jedanaest i petnaest legla sam u krevet u maloj sobici u Bosanskoj br. 20. Sada moram spavati, sada samo moram spavati; to je bilo jedino što sam si dopustila misliti.
** Tekst je izvorno preuzet s portala arteist.hr.