Petnaestog siječnja, prije sedam godina, slavio sam svoj 22. rođendan. Za tu prigodu rezervirao sam stol u jednom od onih opskurnih klubova na Savi, mislim da su do sada mnogi od njih zatvoreni, a ako nisu svakako bi trebali biti. Pozvao sam pet-šest najboljih prijatelja i tri prijateljice, a od kojih sam s dvije imao i nešto ozbiljnije namjere od pukog razmatanja poklona, puhanja svjećica i rezanja torte. Ovu treću sam, nota bene, pozvao samo kako moj poziv onim prvim dvjema ne bi bio previše sumnjiv...
Jedna od njih bila je visoka i zgodna plavuša koju sam upoznao na Pravnom fakultetu, ali mnogo radije nego unutar tih akademskih prostorija, družio sam se s njom po gradskim kafićima i noćnim klubovima. Ja sam tamo mnogo bolje kotirao nego u akademskoj zajednici, a ona se slobodnije odijevala i ponašala. Za početak, nije se služila latinskim jezikom, nego hrvatskim, a već to je dovelo do znatnog napretka u našoj komunikaciji. Ova druga, ništa manje atraktivna uzvanica na mome rođendanu, bila je rasna brineta. Istina, poznavali smo se tek nekoliko mjeseci, ali već nakon prvih par razmijenjenih rečenica postao sam potpuno opčinjen njezinim šarmom.
Izgledi za uspjeh, da se odmah razumijemo, nisu mi bili nešto posebno dobri niti kod jedne od njih, a znao sam i da čim nešto pokušam s jednom od njih, upropastit ću si, jebatga, sve šanse s onom drugom.
Odluka kojoj ću od njih dvije pokušati uletjeti s nekom unaprijed pripremljenom forom, bila je, bezbeli, time još i teža...
Prisilno slijetanje zbog jata ptica
Otprilike u isto to vrijeme - dok sam ja s tom dvojbom pijan teturao po klubu i procjenjivao situaciju - na drugom kraju planeta, u New Yorku, dogodilo se čudo o kojemu je Clint Eastwood snimio film koji se upravo prikazuje u našim kinima. (Na internetskim stranicama za besplatno skidanje filmova, vjerojatno još i duže...)
Istog tog datuma, naime, iste te dvijetisućeidevete godine, jato ptica zaletjelo se u zrakoplov US Airwaysa broj 1549 samo tri minute nakon polijetanja, onesposobilo mu oba motora, i pilot Chesley Sullenberger i njegov prvi časnik Jeffrey Skiles morali su prisilno spustiti avion s 155 putnika.
Pred Sullyjem, kako mu raja sada tepa dok ga tapšu po leđima i slave kao velikog heroja, bile su dvije mogućnosti. Pokušati se vratiti na LaGuardiju, kako su mu sugerirali iz kontrole leta, ili skrenuti prema New Jerseyu gdje se nalazi aerodrom smiješnog imena Teterboro, a koji mu je također oslobodio pistu za slijetanje. U tih nekoliko sekundi koliko je imao vremena, Sully procjenjuje kako ne može stići niti na jedan od njih, te donosi jednu potpuno neočekivanu, ali itekako hrabru odluku...
Osjetio je da nikako ne bi mogli uspjeti vratiti se na mjesto polaska te da bi svi putnici i posada tom prilikom stradali, a onaj drugi, manji aerodrom - do kojega da bi se došlo moraju preletjeti cijeli Manhattan - prouzrokovao bi još mnogo veći broj žrtava jer bi se srušili iznad stanovništvom najnapučenijeg dijela svijeta.
Srećom, Hudson nije bio zaleđen
Umjesto toga, odlučio se za riskantno slijetanje na rijeku Hudson. Ta rijeka, koja inače predstavlja prirodnu granicu između New Yorka i New Jerseya, na svu sreću nije bila potpuno zaleđena, kao što je to uobičajen slučaj sredinom siječnja, ali slijetanje na nju bez ijedne teže ozlijeđene osobe, a kamoli smrtnog slučaja, koje je izveo kapetan Sullenberger, unatoč tomu graničilo je s pravim čudom!
Samo su dvije osobe nakon toga morale prenoćiti u bolnici, ali i to, nota bene, zbog pothlađenosti jer su nakon slijetanja upali u hladnu rijeku, a ne zbog samog udara, koji je zahvaljujući njegovu pilotskom umijeću protekao najblaže moguće. Jedan Hrvat koji je bio na tome letu, novine su nedavno pisale o njemu, kroz šalu kaže da je to slijetanje bilo mnogo ugodnije od svih kojima je svjedočio na ovim našim domaćim letovima s legendarnim Croatijinim propelercima, a svatko tko je imao istu tu nesreću da s njima leti, zna o čemu čovjek govori i da se, eto, nije šalio.
Sullyjevu odluku, međutim, da sleti na Hudson, a koja je spasila toliko života, kasnije su razna istražna tijela pokušala prikazati kao ljudsku pogrešku kako bi skinuli odgovornost sa svoje aviokompanije i njezinog osiguravajućeg društva. Napravili su čak velik broj kompjutorskih simulacija kojima su željeli dokazati da je ipak mogao stići do LaGuardije ili tog drugog aerodroma, ne mogu više provjeravati kako se piše, a Clint Eastwood je upravo tome posvetio dobar dio svoga zaista izvrsnog filma.
Sjajna režija i genijalna priča
Nije ništa novo da je Eastwood sjajno režirao film i da nam je ispričao odličnu, mušku priču, niti da je, evo, Tom Hanks odglumio za još jednog Oscara u nizu, ali da ću platiti više od 60 kuna za dvije kinoulaznice koliko Cinestar petkom iza 17 sati cijeni svoje predstave, te s velikom pozornošću pratiti gotovo dva sata neke istrage o tome je li pilot trebao skrenuti lijevo ili desno, a opet izaći zadovoljan iz kinodvorane - to vala nisam očekivao.
Nisam zapravo uopće namjeravao gledati taj film jer još od 'Con Aira' s Nicolasom Cageom nisam pogledao niti jedan dobar film s avionom u glavnoj ulozi, ali kako sam prilikom nedavnog posjeta New Yorku shvatio koliko Njujorčani cijene kapetana Sullyja te da im je on veći heroj nego što je to nama, recimo, general Ante Gotovina, i da bi Sully zasigurno na ovim njihovim predstojećim izborima iza sebe ostavio i Trumpa i Hillary, samo kada bi se kandidirao, promijenio sam svoju odluku po pitanju odlaska u kino.
Pilot Chesley Sullenberger
Elem, Sully ih je i prije nego što sam dokrajčio gigantske kokice uspio uvjeriti da nije isto kada kompjutor bira kojim će putem krenuti ili čak piloti u simulatoru kojima je već unaprijed rečeno kako da odluče i kamo da krenu, bez da moraju izgubiti ijednu sekundu na razmišljanje o tome, kao i ova stvarna situacija u kojoj čovjek gleda smrti u oči, te ima svega nekoliko trenutaka da donese ispravnu odluku.
''Zanemarujete ljudski faktor'
"Želite ustvrditi da je ovo ljudska pogreška,..", kaže im tom prilikom neustrašivi i veoma racionalni kapetan,"ali u potpunosti zanemarujete ljudski faktor!"
"To je bilo prvi put da sam se našao u toj situaciji i nitko mi nije unaprijed rekao što mi je činiti!", poentirao je snažno za kraj.
Tim argumentom ih je, naime, natjerao da u tu kompjutorsku jednadžbu ubace nekih tridesetak sekundi, koliko su procijenili da bi istreniranom pilotu trebalo da donese neku takvu odluku, a nakon toga se niti kompjutorske simulacije nisu uspjele vratiti na druge aerodrome. Kada se na tome suđenju srušio i pilot u simulatoru te time potvrdio da zaista nije bilo nikakvog drugog spasa za 155 putnika osim rijeke Hudson, Sully je oslobođen svih optužbi i ulazi u povijest kao heroj.
Čudo na Savi
Sve to me vratilo na onu moju na početku priče spomenutu rođendansku proslavu i podsjetilo me, evo, na ovaj ništa manje čudesan događaj koji se te večeri dogodio na Savi.
Kako se, naime, nisam mogao odlučiti s kojom od one dvije ljepotice da nešto pokušam - poput legendarnog pilota Sullyja - procjenjujem da bih s obje doživio podjednak neuspjeh, moguće sa smrtnim posljedicama, te donosim odluku pokušati sletjeti na onu treću koju sam pozvao samo kako ove prve dvije ne bi ništa posumnjale.
Prijatelji su me zbog toga naravno osuđivali i govorili mi da sam mogao uspjeti kod ove plave ili, kako je to jedan od njih pretjerano optimistično ustvrdio, čak i kod obje.
Zaboravili su, međutim, i oni na taj ljudski faktor; da sam to ja, koji u te svoje dvadesetidvije godine koliko to pokušavam nisam niti jedanput uspio izvesti nešto slično te da sasvim sigurno ništa ne bih uspio niti s jednom od ove dvije veličanstvene ljepotice, a kamoli s obje.
Pa, iako se o ovome najvjerojatnije neće snimiti film, moguće da je i ova priča već previše, činjenica da sam te večeri na Savi uspješno sletio na ovu treću, sasvim neočekivanu uzvanicu na svome rođendanu - zbilja je graničilo s pravim čudom!