Gostovanje Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane s Gospodom Glembajevima na zatvaranju 27. Gavellinih večeri ponovo je dokazalo kakva je šteta što kazališta iz okolice ne gledamo češće. Odlični Marko Mandić, ovdje u ulozi Leonea, glumac je jedinstvene snage i odmjerenosti, a postepenom gradacijom kojom je donio svoju ulogu podsjetio je na Radu Šerbedžiju u njegovim najboljim (teatarskim) danima.
Autor sutrašnjice
Naravno, Mandić je tek vrh glumačke piramide u ovoj sjajnoj predstavi kojoj čak ni trajanje od četiri sata nije hendikep. Odmah uz bok stoje mu Tina Vrbnjak kao sestra Angelika i Nataša Barabara Gračner kao barunica Castelli. No, najveće komplimente treba izreći redatelju - Ivici Buljanu.
Održao je lekciju 'krležologije'. Gotovo ništa nije bacao van i kratio, ali je u prvi plan postavio kobnu putenost koju ova drama skriva. Glembajeve smo do sada uglavnom gledali kao salonsku predstavu u kojoj svi pomno skrivaju strasti koje ih razdiru. Ovdje su nam one bačene u lice. Isprva vrlo suptilno; kada se Castellica pojavi, muškarci ne mogu skinuti ruke s nje, no u završnici i svi oko nje (Leone i Angelika) tek su igračke vlastitih tjelesnih demona.
I to je taj recept po kojem Krleža postaje autor današnjice, ali i sutrašnjice. Redateljevu zamisao odlično je u djelo proveo scenograf Dalibor Martinis.
Na crnoj sceni su samo fotelja, stolić s telefonom i sat na zidu. Iz čina u čin oni 'rastu'. Ono što je na početku uobičajeni komad namještaja na kraju je podsjetnik na činjenicu kako su ljudi sitni i mali u svojim životima čije zadatosti ne mogu pobijediti.
