Slovenska redateljica Mateja Koležnik već treći put radi u Gavelli, a ovog puta predstavlja veliku ansambl-predstavu koja se temelji na Gogoljevoj Ženidbi.
Premijera je zakazana za 15. svibanj, a Mateja priznaje da su joj baš ovi dani najteži u pripremi predstave, jer na redu je ono "fino brušenje" svakog detalja. O kazalištu i svom poslu govori s dubokim uvjerenjem i promišljenošću bez nepotrebne mistifikacije, a podjednako je jasna u svim argumentima zbog kojih voli Zagreb, kao i svaki posao koji je vidi izvan rodne Slovenije.
Pripreme za premijeru su u fotofinišu. U kojoj ste fazi i kakvo je raspoloženje u ansamblu? Sad smo u najkoncentriranijoj fazi rada. S vremenom, što duže radim u repertoarnim kazalištima, naučila sam da se predstava najviše radi zadnjih 14 dana. Ako si prije toga dobro radio, tada se sve posloži, a ako si radio napola, tu ti se pokažu rupe.
Jako volim Gavellin ansambl. Čak mi je i bedasto reći da volim ansambl jer redatelj voli svoje podjele. Gavella ima vrlo jak ansambl, glumci su u formi jer mnogo rade, a i dolaze im redatelji s različitim poetikama. Ovo je prvi put da radim s cijelim ansamblom i to jest bitno drugačije od manjih, komornih postava. No i u Ženidbi su ljudi s kojima sam već radila, poput Ozrena Rabarića ili Dijane Vidušin, a posebno sam se veselila, primjerice, mogućnosti rada s Jelenom Miholjević. Godinama želim raditi baš s njom, a sada mi se pružila prilika.
Kako je raditi Gogolja? Za.... Ne smijem reći do kraja, jer tako ne pričaju ozbiljne redateljice. Sve je kod Gogolja vrlo precizno, a istodobno i malo pomaknuto. Svi su likovi vrlo realistični, ali iz te slike uvijek nešto strši. Gogolj je kompleksan zbog te tanke crte između realnosti i pomaknutosti pa to može otići u farsu, u nadrealno, u apsurd.
Ostali smo one iste budale
Zašto je danas važno igrati klasike u teatru? Svaki tekst koji je kazališno preživio barem 50 godina ima u sebi nešto izuzetno točno za vrijeme u kojem živimo. To vrijeme koje je proteklo zapravo nam dokazuje kako se ništa ne mijenja u onim bitnim stvarima. Imamo danas mobitele i pametne mašine za rublje, a ostali smo one iste budale.
Kako je danas doći u Zagreb i raditi u nekom njegovu kazalištu? Rekla bih da smo se u nekim prošlim vremenima bolje poznavali? Ja jesam još Titov pionir i otvoreno priznajem da sam se teško navikla na činjenicu da mi se domovima smanjila. I smeta me to što smo se svi zatvorili u neke svoje male vrtove i funkcioniramo po nekim čudnim selekcijama. A od srednje škole dolazim u Zagreb i paše mi činjenica što je to milijunski grad, jer moja je država sada također milijunska.
Baš zato volim tu širinu koju Zagreb oduvijek ima. A što vrijeme više prolazi, to sam svjesnija koliko je teatar vezan za vrijeme i prostor u kojem se odvija. Mi smo kao moda za proljeće, ljeto, sad. I ako si "ubo" taj trenutak, to je to.
Kako se to postiže? Kada bih to znala, bila bih predsjednica svemira. Ja, kad prihvatim neki posao, dođem sa svojom vizijom. Nje se dohvate glumci i odvedu je u nekom drugom pravcu, a tada na sve to dođe i onaj treći čimbenik – publika. I nikada ne možete biti sigurni kako će oni prihvatiti predstavu.
Ne znam kako je u Sloveniji, ali kod nas svi moderni tekstovi istjeruju neke naše društvene demone, bave se npr. ratom ili maloljetničkim nasiljem... I kod nas je slično. Kada sam počela režirati, devedesetih, kod nas su glavne teme bile incest i disfunkcionalne obitelji. Sjećam se da je moja mama rekla: "Kad ćeš konačno režirati nešto normalno?"
A danas smo pod diktatom liberalnog kapitalizma i izgubio se prostor promišljanja. Rezultat mora biti što prije i što veći, a to je vrlo suprotno kreativnom radu. U tako postavljenu teatru Hamlet može biti hit samo ako ga glumi pobjednik Big Brothera.
Prethodni članci:
arti-201104070592006
