Autori u predgovoru navode kako to izdanje "Hrvatskoga pravopisa" nosi naslov kao i nekoliko drugih pravopisa što su ih objavili Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš. Također ističu kako je pravopis ipak novo djelo, a posebno u dijelovima koje ranije pisao Božidar Finka.
Babić i Moguš napominju kako norma u ovom "Hrvatskom pravopisu" nije mijenjana nego su samo način izlaganja i pojedina rješenja usklađena sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika i s "Hrvatskim školskim pravopisom", koji je od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa dobio preporuku za uporabu u školama.
Smatraju kako je korisno da se ta dva djela u normativnom smislu u potpunosti podudaraju te napominju kako su u tom izdanju usavršili i dopunili tekst i rječnik.
U uvodnom tekstu podsjećaju kako je nevolja hrvatskoga pravopisa u tom što je u obje Jugoslavije, a posebno Novosadskim dogovorom i njegovim pravopisom narušena hrvatska pravopisna tradicija kao i put kojim bi se hrvatski pravopis normalno razvijao.
Podsjetivši kako je većina odškolovana po novosadskom pravopisu, a njima je, kako dodaju, teško napuštati navike, autori napominju, da za pojedina rješenja nije bitno jesu li prihvaćena, nego je važnije da se u školama zna kako treba pisati.
U "Hrvatskom pravopisu" (453 str.) kojeg je izdala Školska knjiga obrađena su pravopisna pravila (jezik i pismo, glasovi i glasovni skupovi, jednačenje i gubljenje glasova, velika i mala početna slova, pisanje stranih riječi, sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, kratice, razgodci te pravopisni i posebni znakovi), a u drugom dijelu objavljen je pravopisni rječnik te predgovor, u kojem se napominje koje su riječi zbog nedoumica ušle u rječnik.
