Deleuze se u ovom djelu, koje je u francuskom izdanju objavljeno pod naslovom L'Image-mouvement. Cinéma 1 (1983.), odaje "filmozofskim" razmatranjima o pokretu i vremenitosti filmske slike, i to iz filozofske perspektive.
"Ovdje razmatramo prvi tip slike, sliku-pokret, s njezinim glavnim inačicama, slikom-percepcijom, slikom-afekcijom, slikom-akcijom, i (nelingvističkim) znakovima koji ih obilježavaju. Čas se svjetlost upušta u bitku s tamom, čas razvija svoj odnos s bijelim. Svojstva i moći se čas ocrtavaju na licima, čas izlažu u "bilo kojim prostorima", čas otkrivaju iskonske svjetove, čas se ostvaruju u pretpostavljeno stvarnim sredinama. Veliki filmski stvaratelji izmišljaju i slažu slike i znakove, svaki na svoj način. Ne samo da ih možemo suprotstaviti slikarima, arhitektima, glazbenicima, nego i misliocima. Nije dovoljno žaliti se ili si čestitati na invaziji misli kroz audiovizualno, treba pokazati način na koji misao djeluje s optičkim i zvučnim znakovima slike-pokreta, i također dublje slike-vremena, kako bi ponekad proizvela velika djela."
Deleuze se naslanja na američkog filozofa pragmatičara, logičara i matematičara pragmatističke orijentacije C.S. Peircea i francuskog filozofa Henrija Bergsona, čije utjecaje izrijekom priznaje dok razlaže razvoj kinematografije u razdoblju od nijemog filma do 70-ih godina prošlog stoljeća, navodeći primjere iz djela velikih redatelja, kao što su: D. W. Griffith, Erich von Stroheim, Charlie Chaplin, Sergei Eisenstein, Luis Buñuel, Howard Hawks, Robert Bresson, Jean-Luc Godard, Robert Altman i drugi.
Postoje tri tipa slike-pokreta. L’image-perception odnosi se na ono što se gleda, l’image-affection se fokusira na izražavanje osjećaja, a l’image-action na trajanje akcije. Ove tri slike su adekvatno tome povezane s dugim, krupnim i srednjim kadrovima. Upravo ta pokretna materija koju je uveo film zahtijeva novo razumijevanje slika i znakova, pa je u tom smislu ovo ujedno i "knjiga o logici filma".
Budući da za Deleuzea filozofija nije ništa drugo do "kreiranje koncepata", odnosno da filozofski koncept, kako ga opisuje u knjizi Što je filozofija?, "postavlja sebe i svoje objekte u isto vrijeme kada je i kreiran", filozofija je prije nalik praktičnoj i umjetničkoj proizvodnji, nego što predstavlja neki dodatak znanstvenom opisu već postojećeg svijeta. Upravo zbog toga je film koji filozofi do Deleuzea nisu puno primjećivali (iako su, kako kaže Deleuze, i filozofi odlazili u kina) od filmskih kritičara uspio napraviti filozofe. Štoviše, to je njegova unutrašnja priroda budući da je cijelo Deleuzeovo bavljenje filmom sadržano u pokušaju odgovora na pitanje "Što nam točno film pokazuje o prostoru i vremenu, a što nam ne pokazuju druge umjetnosti?"
U ovom djelu koje je prvi put dostupno u hrvatskom prijevodu, Deleuze ne promatra film kao reprezentaciju vanjske stvarnosti, već kao ontološku praksu koja kreira različite načine organizacije pokreta i vremena. Filozofija, znanost i umjetnost su u svojoj biti kreativne i praktične ljudske djelatnosti. Umjesto tradicionalnih filozofijskih pitanja o identitetu kao što su "Jeli ovo istina?" ili "Što je to?", Deleuze nam predlaže da naše istraživanje bude praktično i funkcionalno: "Što to radi?" ili "Kako to funkcionira?"
U drugom dijelu L'Image-temps. Cinéma 2, koje još nije prevedeno, ali izdavač Bijeli val ima i to u planu, a koje je prvo izdanje doživjelo 1985., Deleuze se bavi vremenom-slikom, odnosno analizom kretanja kao vremena, pa zajedno s prvim dijelom predstavlja pokušaj ontološke povijesti filma. Obje knjige govore, naravno, o kinematografiji, ali obje se koriste kinematografijom kako bi teoretizirale ne samo film kao dominantnu vizualnu umjetnost, nego i vrijeme, prostor, kretanje i život kao takav.
To da film omogućava filozofsku spoznaju svijeta u kojem živimo nitko nije znao tako analitički i sustavno razmotriti kao Deleuze. Za njega film nije nastavak fotografije, nego nam kino odmah daje ono što naziva slika-pokret. Tako svijet filma utjelovljuje ne sukcesivnost odvojenih, zasebnih elemenata, nego modernu koncepciju pokreta, odnosno kontinuitet pokreta sposoban za razmišljanje o novom koje je otvoreno kako za sreću tako i za nesreću.
"Zanimljiva je koincidencija da se film pojavio upravo u vrijeme kada je filozofija pokušavala misliti kretanje. To bi čak moglo objasniti zašto je filozofiji promakao značaj filma: ona je i sama bila suviše unesena u jedan rad analogan onome što je radio film; ona je pokušavala kretanje postaviti u misao, dok ga je film pokušavao postaviti u slike."
Michel Foucault napisao je u svom Theatrum Philosophicum da će "jednog dana možda ovo stoljeće biti nazvano deleuzeovskim". Deleuze je u svom stilu Foucoultov komentar popratio riječima da je to bio "vic koji će ljude poput nas nasmijati, dok će svi ostali problijedjeti".