To je njegov osnovni alat – jezik.
Možda je nakaradno tvrditi takvo što, jer je upravo Andrić bio prvi potpisnik Novosadskog dogovora o srpskohrvatskom književnom jeziku koji je službeno trebao obrisati razlike između današnjih jezika koji sliče kao jaje jajetu – srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog. No, tko god inzistira na tome da mu se dodijeli postjugoslavenska pripadnost, mora uzeti u obzir činjenicu da će ga zbog obilja turcizama kojima se služio stvarajući svoja djela, najlakše u potpunosti razumjeti čitatelj iz Bosne.
Ivo Andrić rođen je u Dolcu pored Travnika 9. listopada 1892. godine, ali ubrzo se seli u Višegrad. Završio je Veliku gimnaziju u Sarajevu, a studirao je slovensku književnost i povijest na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu te Grazu, gdje 1924. godine brani i doktorsku disertaciju na temu Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine.
Napisao je romane Travnička hronika, Gospođica i Prokleta avlija i nikad nije dovršio roman Omer-paša Latas. Pisao je i zbirke pripovjedaka, od kojih su poznatije Nemirna godina, Žeđ, Jelena, žena koje nema, Znakovi, Deca, Kuća na osami, ali i putopise, meditativnu prozu Znakovi pored puta, zbirku pjesama Šta sanjam i šta mi se događa, koja je objavljena godinu dana nakon njegove smrti, zatim brojne kritike, eseje i članke. Njegova djela prevedena su na 30 jezika.
Proslijedio novac od nagrade
Nobelovu nagradu donijet će mu 1961. godine roman Na Drini ćuprija, ali i cjelokupan književni rad. Sljedeće godine odlučuje pokloniti polovinu novca od nagrade za unapređenje narodnih knjižnica na području Bosne i Hercegovine, a kasnije će Andrić u istu svrhu dati i ostatak novca.
Između Prvog i Drugog svjetskog rata nalazio se na funkciji opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika jugoslovenske vlade u Berlinu. Po izbijanju rata, zbog neslaganja s vlastima u Beogradu, podnosi ostavku na mjesto ambasadora, a za vrijeme Drugog svjetskog rata živi povučeno u svom stanu u Beogradu.
Glupi i neiskreni nekrolozi
U tom razdoblju i stvara svoja najbolja djela, koja će kasnije doživjeti svjetsku slavu. Kasnije postaje član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.
Andrić je umro u 83. godini u prostorima Vojnomedicinske akademije u Beogradu. Posljednje zapisane riječi ostavio je u svojoj bilježnici, u kojoj je stajalo:
"Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čoveka strah. A kod književnika i svakog 'javnog radnika' dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju..."