Probudim se i popušim 84 cigarete na dan. Jolene je otišla. Zatekla sam je na vratima.
Okrenula sam joj leđa i rekla neka nastavi onako kao da ja nisam tu. Kao da je ne vidim i ne osjećam. Onako kako je htjela. Otišla je šmrcajući. Možda se i pokajala. Osjećala sam kako ulazi u žuti taksi, sva shrvana i u plaču, prelamajući se u svojih 48 kilograma.
U ovome trenutku polijeće za Pariz, u ovome trenutku još plače u sebi, jer ne voli kada drugi vide njezine suze.
U New Yorku je kao i obično. Jolene me šalje od stranca do stranca, no teško da se to može nazvati nostalgijom. Zovem Andyja. Andy je konačno sretan ili barem voli zamišljati da jest. Njegova katolička djevojka daje mu onoliko koliko mu je potrebno otkad je s Ags gotovo. Ne žalim ga jer vjerujem da će proći. Ags si nikad neće oprostiti, to znam.
Slikam po cijeli dan, slušam Cohena i rješavam se guštera u sebi. Cerim se kad pomislim da na svijetu postoji bar jedan čovjek koji bi poželio kupiti ono što naslikam. U zauzvrat da me pojebe i pri tome osjeti moć katarze koju mu pruža seks sa ćelavom djevojkom koja studira umjetnost i pokraj njega jebe one kojima se njezina ćelava glava svidi. Ali nije Seth tako loš… Možda kupuje moje slike zato što u njima doista nešto vidi, tko zna. Ne zanima me njegova ličnost. Zanima me ono što mi ima pružiti kada naletim na dosadne strance koji pružaju ponižavajući odnos, koji ne pružaju ništa.
Andy misli da ponekad pretjerujem. Ne znam ni sama. Možda ponekad doista pretjerujem. Ali najvažnije je da koristim zaštitu. Andy to govori kao moj brat blizanac – iz ljubavi.
Pušim. Previše pušim. Pušim i više od 84 cigarete na dan. Andy opet govori da pretjerujem. Ne znam… Kad ne bi bilo ovog dima u studiju, bilo bi možda preteško udisati svu tu prazninu. Bilo bi to pretužno. Gotovo tragično. Cigareta je moj prijatelj, oslonac u životu. Kad Andy nije tu. Kad Majka nije tu. Kad Otac nije tu. Cigareta je sve to. Jolene… Možda joj je smetao samo dim. Ili je dim najmanja stvar u nizu koja joj je mogla smetati, potpuno beznačajna. Prošla su 23 dana otkad je otišla i ponekad pomislim kako bi možda bilo lijepo da netko poput Jolene ponovno dođe u moj život i ode baš onda kada je otišla i ona – kad pomisli da me voli.
U New Yorku svi žele ljubav, svi i nitko. Ja ponekad. A kad se ponekad dogodi, onda nazovem Andyja i sjetim se kako je ljubav u Bostonu ipak potrebnija. U ova 23 dana jedino što zasigurno želim je Jellybean. Jellybean je više od konja, ona osjeća kada mi se bježi, a kada mi se samo jaše.
Ne želim da se Jolene vrati, jer bi se onda ono što je bilo vođenje ljubavi počelo nazivati seks, a ja ne želim seks s Jolene. Jolene, gdje god da jesi, tamo i ostani.
Uskoro će početi proljeće u New Yorku, vrijeme kada nanovo zavolim ovaj grad. U mnoštvu turista koji neumorno dolaze u ovaj grad, uvijek pronađem nekog svježeg Europljanina raspoloženog za seks sa ćelavom djevojkom, nekog tko pokraj toga vidi i moje grudi, a ponekad i nekog tko pokraj moje ćelave glave i grudi vidi i moje oči pa kaže uz to i ”Imaš lijep osmijeh.” Ćelava glava, grudi, oči, osmijeh… nije ni bitno. Bitno je ono što se dogodi između dvije plahte ili na zadnjem sjedištu žutog taksija. Ljubav će već jednom doći, iako je Jolene otišla.
Točno trideset i jedan dan je prošao otkad je Jolene otišla. Zadnjih tjedan dana počela je nazivati poslije ponoći, čime slutim da je negdje u Europi; Pariz, London, Milano… i osjeća se sama. Ponekad nazove i kaže samo ”Donna…” pa šuti, šmrcne koji put i poklopi. Ponekad nazove i šuti pola sata, ponekad pušta neku pjesmu koja govori umjesto nje… A ja ponekad iskorištavam njezine glazbene podloge dok slikam, a ponekad poželim iskopčati telefon. Tko joj je rekao da odlazi dok joj se ne odlazi uopće…? Ili je pomislila kako ću je svejedno otjerati pa je prije toga odlučila pokupiti svoje prnje sama. Ne znam…
Pušim 70 cigareta na dan, trudim se smanjiti. Ponovno kupujem kutiju po kutiju pa svako malo trčim na ulicu, psujem ljude i mazim životinje u prolazu… Još par dana i proljeće je tu. Seth je zvao jutros, poželio da se navečer podružimo. Uvertira uz jastog i skupo vino… neloše. Pristala sam. Seth nije loš čovjek, ali bojim se da se zaljubljuje. Počeo je trabunjati da smo isti i od našeg gotovo savršenog fizičkog odnosa stvarati duhovni. Ne sviđa mi se to.
Jolene je zvala i poželjela razgovarati. Poklopila sam slušalicu. Što uopće reći nekome koga nisi vidio dva mjeseca u kojima se sva ljubav istrošila? Već sam zaboravila koje su joj boje oči. ”Nemoguća si!”, rekao bi Andy. Kad smo kod Andyja, on je konačno dospio ispod suknje svoje katoličke djevojke, bez ruku. Bravo za njega. Znam da Ags pati, ali vjerujem da će se njih dvoje već jednom negdje pronaći. Sad jednostavno nije pravo vrijeme za njih.
Kako je proljeće počelo i zima konačno završila, i Seth je otpao zajedno s njom. No, možda ipak kupi poneku moju sliku, barem u znak sjećanja. Računam da hoće.
** Tekst je izvorno preuzet s portala arteist.hr.