Nalazimo se na početku jednog dužeg kriznog razdoblja, upozorava prof. dr. sc. Veljko Đorđević s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
VEZANE VIJESTI
''Nakon koronavirusa mogu se pojaviti i druge nove zarazne
bolesti, i to najviše zbog onoga što smo mi ljudi učinili našem
planetu. Pitanje je kojom dinamikom to možemo očekivati i kako
ćemo i tko će sve to preživjeti. Sada se u našim životima
susrećemo s globalnom zdravstvenom krizom, iz koje proizlazi i
ekonomska i socijalna kriza, odnosno stanje kakvo se ne pamti od
Drugog svjetskog rata. Znate, u ovom, 21. stoljeću, koje s
ponosom nazivamo stoljeće uma, trebamo se podsjetiti da ne treba
priroda nas, nego mi trebamo prirodu. Mi smo na ovom staništu
koje se zove Zemlja, a u isto vrijeme uništavamo sve ekosustave i
na kopnu i na moru, stvorili smo ekološku neravnotežu i velike
klimatske promjene, a sad smo odjednom iznenađeni što nam sve ovo
priroda vraća. Sjetimo se poznatog slogana Svjetske zdravstvene
organizacije "misli globalno, djeluj lokalno". Koliko smo do sada
mislili o tome i djelovali u svojoj zajednici? Jesmo li živjeli
mahnito ili smo živjeli miran i uravnotežen život? Zbog svega
toga mislim da je ovo danas posljedica krize civilizacije i
lažnih vrijednosti koje su se nametale kao vodeće, a ne kriza
pojedinca. No sada osjećamo i krizu opstanka nas kao posebne
vrste, kao Homo sapiensa'', istaknuo je Đorđević u razgovoru za
Glas Slavonije.
''Izbjegli smo zasad apokaliptični scenarij koji prolaze neke
druge zemlje, ali igra nije gotova. Ovo će biti maraton, a ja
uvijek kažem da je u maratonu važan prvi korak, koji smo dobro
napravili. No nemojmo se prerano radovati, treba trčati taj
maraton još dugo. Čuvajmo prirodu i naučimo nešto od svega ovoga,
a ne da čovjek budućnosti zbog silnih novih pandemija postane
poput triglodita koji živi skrivajući se u svojim nastambama.
Rekao sam da kriza izvlači na vidjelo istinu, pa tako i sve ono
što u našoj zajednici ne valja i što treba mijenjati, a volim
slikovito reći da promjena mora biti temeljita, a ne da samo
zakrpamo pukotine koje će kad-tad opet popucati'', dodao
je.
Između ostalog, Đorđević kaže da ga sve ovo osobno podsjeća
na 1986. godinu, kada je svijet bio preplašen pojavom AIDS-a:
''Mi smo u Hrvatskoj krenuli s mjerama i prije pojave prvog
oboljelog, a vodili smo se sloganom: "Stvorimo paniku prevencije
da ne doživimo paniku epidemije!" Stariji će se sjećati svih
predavanja i raznih drugih edukacijskih programa, kao i brojnih
spotova, ali ono što je bio naš najveći uspjeh u odnosu prema
svijetu je, uz sprječavanje epidemije, i svijest o tome da ne
postoje rizične grupe, nego rizična ponašanja, što su mnoge druge
zemlje shvatile tek nakon epidemija u svojim sredinama. Mi o ovom
virusu znamo premalo i sve što govorim danas, možda sutra neće
vrijediti. Zato ne treba nikoga unaprijed kategorizirati, a
osobito ne stigmatizirati''.
''Danas je cijeli svijet u svojevrsnom stanju "stresa", koji će
zasigurno svoje posljedice imati i na cjelokupno stanje mentalnog
zdravlja. Zbog toga je ova pandemija sigurno i psihološki
problem'', upozorio je te naglasio da je važno napraviti "paniku
prevencije", da ne dođe do epidemije psihičkih poremećaja nakon
krize: ''Pri tome mislim da je dobro što već sada imamo brojne
institucije i udruge koje su krenule sa psihološkom pomoći, i
odraslima i djeci, koja su posebno vulnerabilna. Iako nikada ne
volim generalizirati i stavljati neke grupe ljudi u "isti kalup",
mislim da su psihološki posebno osjetljivi na COVID-19 osobe koje
su u samoizolaciji, osobe koje se liječe i članovi njihovih
obitelji, ali i osobe koje već imaju psihičke posljedice
prijašnjih trauma jer im je ovo svojevrsna retraumatizacija. Isto
tako, mislim da treba puno uložiti u smanjivanje mogućih kasnijih
psiholoških posljedica kod osoba koji su sada pravi heroji jer su
na prvoj crti ovog bojišta - liječnici, medicinske sestre i drugi
djelatnici u zdravstvu, policajci pa i trgovci, volonteri i dr. I
oni su samo ljudi i sigurno će nekima od njih sve ovo biti
psihološki teško, osobito kada sve prođe. Zato apeliram da oni
koji trebaju pomoć potraže je sada, dok je problem još malen i
dok se ne intenzivira. Mogu se javiti velika tjeskoba, pa i
napadaji panike, depresivna stanja, poremećaji spavanja, simptomi
PTSP-a, pa čak i paranoidne reakcije. I sve je to ljudski, i
nitko nije kriv ako mu se pojavi psihološki poremećaj''.
Iznimno je važno znati da je u ovakvim situacijama strah
normalna reakcija: ''Kakvi bi to bili ljudi koji se ne bi
uplašili od ovakvih neprijatelja - jednog nevidljivog i
nepoznatog (virus) i drugog nepredvidljivog i jako opasnog
(potres). Normalno je i da nakon iskustva potresa ne spavamo ili
lošije spavamo nekoliko dana, normalno je da budemo povremeno
anksiozni, napeti, tužni ili razdražljivi, prihvatimo to kao dio
normalne reakcije na nenormalnu situaciju i nemojmo od toga
praviti dodatnu paniku. Normalno je i da doživljavamo fizičke
simptome anksioznosti, kao što su iznenadno lupanje srca,
gastične smetnje, preznojavanja, poremećen apetit. "Normalno" je
i da se povremeno pitamo jesmo li i mi zaraženi jer smo počeli
kašljati i sl. Sve što je u nekakvom malom ili umjerenom
intenzitetu i prolazno je dio je naše osobnosti koja je sada u
stanju stresa. Ali, ako ovi simptomi traju duže i jako ometaju
naš život, treba potražiti pomoć i toga se ne sramiti. Zašto bi
itko danas psihički patio ili imao psihijatrijske posljedice
svega ovoga uz stručnjake za mentalno zdravlje koji su oko nas.
Osim toga, danas je toliko psihološke pomoći dostupno "online" i
možemo komunicirati sa stručnjacima bez potrebe da dolazimo k
njima i da se izlažemo riziku. Bar ovaj psihološko/psihijatrijski
pregled možemo odraditi i virtualno, jer nam ne trebaju velike
dodatne pretrage, samo dobar medicinski intervju''.
A što kad sve ovo prođe - hoćemo li i možemo li iz sve te krize
izići jači, snažniji, mentalno jači kao ljudi, uključujući i veću
moralnu i svaku drugu odgovornost, pitaju se mnogi.
''Hoćemo li, ne znam, mogu se samo nadati, ali znam da možemo ako
hoćemo i ako sada u to uložimo. Koja nam je iduća opcija? Čekati
krhki i preplašeni neki novi virus? Početi opet nakon ove
pandemije mahnito i raščovječeno živjeti? Možda je ovo posljednji
vlak da se svi zajedno i solidarno ukrcamo na put prema
čovječnijem društvu, u kojem će čovjek čovjeku biti lijek. Svaki
dan vidimo ove primjere solidarnosti, ali nažalost i one
negativne primjere gdje osobe koriste nesreću svih nas za
stvaranje svojih profita. U toj borbi dobra i zla ja optimistično
vjerujem da imamo snage za pozitivnu promjenu cijelog društva,
ali je potrebno da više nego ikad dosad budemo složni i da
djelujemo zajedno, putujući u tom vlaku u istom smjeru. Ne možemo
određivati brzinu promjene, ali je smjer jako važan. To ne
zaboravimo'', poručio je Đorđević.