Prema priči koju donosi Daily Mail, šest muškaraca krenulo je u veljači 1874. u potragu za zlatom u prekrasne, no surove predjele Kolorada. Zbog lošeg vremena morali su se ulogoriti na jednom mjestu duže no što su planirali. Ubrzo im je ponestalo hrane pa su suočeni s glađu okrenuli se jedni protiv drugih.
Ova priča nikada nije razjašnjena do kraja, no jedno je sigurno: najmanje jedan od njih šestorice jeo je meso svojih suputnika. Taj jedan jedini preživjeli među njima bio je Packer, veteran Građanskog rata.
Uporno tvrdio da nikoga nije ubio
U travnju 1874. pojavio se u indijanskom rezervatu Los Pinos blizu Gunnisona u Koloradu i okupljenim ljudima ispričao nevjerojatnu, ali i neuvjerljivu priču. Kazao im je da su on i njegovi suputnici, ostavši na mukotrpnom putu bez hrane, preživjeli jedući bobice šipka i borovu smolu.
U rezervatu mu nisu povjerovali jer je, osim što se pojavio sam, uza sebe imao mnogo novca, a i bio je prilično dobro uhranjen za nekoga tko je tjednima gladovao hraneći se tek smolom i šipkom.
Mjesec dana kasnije po prvi puta je ispričao što se dogodilo, ali je odlučno opovrgavao da je ikoga ubio.
Ovako je glasila njegova priča: "Stari Swan umro je prvi i njega su pojeli ostali. Četiri ili pet dana kasnije, umro je Humphreys. I on je pojeden. Imao je oko 133 dolara kod sebe. Našli smo i njegovu džepnu knjigu i uzeli novac. Nešto kasnije, dok sam išao po drva, kako su mi rekli, slučajno su ubili 'Mesara' (tako su zvali Franka Millera, Nijemca koji je bio u njihovoj družini) i pojeli ga. Bell je tada ubio 'Kaliforniju' (nadimak Georgea Noona) Swanovim pištoljem, a ja sam ubio Bella, pokrio ostatke i ponio sa sobom veliki komad mesa."
U divljini se hranili šipkom i smolom
Nakon te ispovijesti, Packer je uhićen i strpan u zatvor gdje je čekao suđenje.
U kolovozu je novinar lista Harper's Weekly otkrio tijela žrtava. Pregledom je utvrđeno da nisu umirali, odnosno bili ubijani u razmaku od nekoliko tjedana, kako je to Packer ispričao. No, prije nego što je pokrenut postupak protiv njega zbog lažnog svjedočenja, Packer je podmitio stražare i pobjegao iz zatvora.
U bijegu je bio sve do ožujka 1883. kada je otkriven u Cheyenneu pod lažnim imenom John Schwartze. Par dana kasnije svjedočio je pred generalom Adamsom ponovno poričući da je ikoga ubio. Ponovio je priču da je s ostalom petoricom napustio logor gdje su imali zalihe hrane za tjedan dana te da ih je u divljini zatekla oluja koja ih je usporila i prisilila da se hrane šipkom i borovom smolom.
Dva mjeseca preživljavao jedući ljudsko meso
Tvrdio je da su njegovi suputnici jecali od gladi i preklinjali ga da ode u planinu potražiti hranu. Vrativši se praznih ruku, zatekao je Wilsona Bella kako peče komad mesa kojeg je odrezao s noge Millerovog trupla. Leš je smrskane glave ležao u potoku.
"Ostala trojica ležala su blizu vatre i glave su im bile rasječene. Kada me je primijetio, Bell je na mene bacio sjekiru, ali sam ga ustrijelio u trbuh."
Kazao je da je potom uredio logor u kojem se skrivao čekajući da se vrijeme poboljša.
"Pokrio sam ih i ponio komad mesa koji se pekao na vatri. Naložio sam novu vatru, dopekao meso i pojeo ga. Nisam se uspijevao vratiti, pa sam dva mjeseca živio od mesa tih ljudi", ispričao je Packer generalu Adamsu.
Izbjegao smrtnu kaznu i na koncu pomilovan
Idućeg mjeseca osuđen je na smrt, no uspio je izbjeći tu kaznu koja mu je na drugom suđenju preinačena u 40 godina robije.
U kolovozu 1897. iz zatvora je poslao pismo novinama Denver Rocky Mountain News ponovivši svoju verziju priče.
"Žrtva sam okolnosti, a ne okrutnih namjera. Tog groznog dana nisam hladnokrvno, sa zlim namjerama, ubio svoje suputnike. Kriv sam manje nego što me prikazuju."
Njegovo je uvjeravanje i lobiranje urodilo plodom, pa ga je guverner Charles s. Thomas u siječnju 1901. pomilovao.
Oslobođen je iako je sam jednom prilikom priznao: "Ljudska prsa... to je najukusnije meso koje sam ikada probao".
