I dok mnogi jednostavno zaborave na svoj san iz djetinjstva, tu su i oni koji kad se dokopaju moći i bogatstva misle da time mogu kupiti mjesto među sportskom elitom. Evo takvih primjera.
Ted Turner
Poznati medijski mogul, osnivač CNN-a, TBS-a i TNT-a, bio je vlasnik i bejzbolskog tima Atlanta Bravesa. Godine 1977. njegov je tim imao neviđeno lošu sezonu sa 16 uzastopnih poraza, pa je Turner odlučio uzeti stvar u svoje ruke.
Prvo je dao otkaz treneru, a onda je procijenio da samo on može popuniti to mjesto. Njegovo je obrazloženje bilo: 'Ako sam dovoljno sposoban da uštedim 11 milijuna dolara i kupim momčad, vjerojatno sam dovoljno sposoban i da budem trener.'
Povijest je pokazala da se te dvije vještine baš i ne poklapaju. Uostalom, da je to baš tako lako, čisto sumnjamo da bi trenerske plaće bile milijunske.
Ova je priča brzo okončana. Turner je bio prisiljen napustiti trenersku klupu nakon samo jedne utakmice, te je zamoljen da mu takvo što više ne pada na pamet. No, dobro, barem nije bio toliko bahat da i sam zaigra. Za razliku od...
Ramzan Kadirov
Kontroverzni čečenski predsjednik bahata je i arogantna osoba puna hirova. Ratuje sa susjednim zemljama jer su predobre sa Zapadom, plaća holivudskim zvijezdama da mu dođu na rođendan i organizira nogometne utakmice protiv Brazila.
Naravno, kad već dovede takve velikane u Čečeniju, bila bi prava šteta malo se ne poigrati s njima, pa je tako odigrao cijelu utakmicu i dodijelio si, ni manje ni više, ulogu napadača.
Utakmica je završila 6-4 za Brazil, unatoč nastojanjima obaju timova i suca da od predsjednika naprave 'zlatnu kopačku'. Čak su mu dosuđena i tri jedanaesterca, od kojih je dva promašio.
Gurbanguli Berdymukhamedov
Po uzoru na scenu iz Iron Mana 2, u kojoj Tony Stark, milijunaš i plejboj, spontano uleti na utrku, samo da bi mu adrenalinske snove uništio zlikovac, turkmenistanski predsjednik spontano se ubacio u lokalnu utrku koju je došao promovirati svojim dolaskom.
Kako bi dokazao da nije samo političar, nego pravi političar koji ne može trpjeti da je u drugom planu, na trkalište je došao svojim sportskim Bugattijem vrijednim 1,6 milijuna dolara i svima priredio pravi politički spektakl – tako što je pobijedio. Njegova pobjeda sigurno je impresionirala sve gledatelje, koji su se u nevjerici držali za čelo i kolutali očima, sigurno u znak divljenja.
Tim potezom ne samo da je pokazao da je najbolji mogući političar, jer zna vrlo brzo voziti auto koji košta koliko i cijeli državni proračun, nego i da svi profesionalni trkači s kojima se utrkivao, a koji neumorno vježbaju i posvećeni su svojem poslu, trebaju jednostavno odustati. A došao je samo promovirati događaj.
Al-Sadi Gadafi
Sin Moamera Gadafija sanjao je o tome da bude nogometaš još puno prije nego je postao zapovjednik libijskih specijalnih postrojbi. No, kako nije imao talenta niti vještine, za svoj se položaj u momčadi morao izboriti na sebi svojstven način.
Nakon što je zasjeo na čelo Libijskog nogometnog saveza, pronašao je momčad u kojoj je želio igrati, postao napadač i u momčadi okupio sve dobre igrače.
No, ni to mu nije bilo dovoljno za pobjedu, pa je podmitio i suce, a jednom je čak i prisilio protivničku momčad da nastavi igrati (unatoč odbijanju zbog nepravednog suđenja) tako što su vojne snage u nju uperile oružje.
Kad mu je dosadilo igrati nogomet u vlastitoj zemlji, pokušao je zaigrati za talijanski klub Perugiu. Dogovor je postigao izravno s talijanskim premijerom Berlusconijem, no u tri sezone koje je proveo u Italiji, igrao je svega 26 minuta, te je proglašen najgorim igračem u povijesti lige.
Njegova je karijera nogometaša okončana kad je testiran na drogu.
Ipak, posebno dojmljiv trenutak u njegovoj nogometnoj karijeri je bila utakmica protiv Kanade, koja je odigrana u Libiji. S obzirom na to da su Kanađani pokazali hrabrost i igrali protiv Libije kad to nitko nije htio, Al-Sadi im je svima zahvalio kad je zamijenjen i to tako da se rukovao sa svakim kanadskim igračem na terenu, a onda i s onima na klupi:
Neron
Najviše olimpijskih medalja u suvremenoj povijesti Igara osvojio je Michael Phelps. No, njegove 22 medalje su ništa u usporedbi s rimskim atletom Neronom. Šašavi rimski car uspio je osvojiti svako natjecanje na Olimpijskim igrama, na ovaj ili onaj način.
Prvo je igre odgodio dvije godine kako bi se poklopile s njegovim posjetom Grčkoj. Te sudbonosne 67. godine sve je nekako išlo njemu u korist, bilo da se služio mitom, varanjem, eliminiranjem protivnika ili smišljanjem sasvim novih natjecanja.
Primjerice, na utrku kočija došao je s 10 konja umjesto sa standardna četiri, a iako je pao i nije je završio, proglašen je pobjednikom. Sucima je očito bila draža njihova glava nego neko tamo banalno pravilo.
Kad mu je ponestalo natjecanja za pobjeđivanje, osmislio je natjecanje u pjevanju, iako je i u tome bio očajan. Prema pričama, ljudi su se doslovno pravili mrtvi kako bi što prije okončao nastup.
Kao da sve to nije bilo dovoljno uvredljivo za Olimpijske igre, po završetku je naredio da se unište svi kipovi prethodnih pobjednika.