Predsjednik Republike
Hrvatske Ivo Josipović u
intervjuu za RTL Danas s našom je
reporterkom NatašomBožić
razgovarao o spornom problemu Hrvatske s Europskom komisijom,
točnije kontroverznom zakonu o europskom uhidbenom nalogu,
kolokvijalno nazvanim 'Lex Perković'.
Josipović je u razgovoru za RTL otkrio
kakav odnos njeguje s
premijerom Zoranom Milanovićem, a
komentirao je i jednu od varijanti da bi se Europskoj komisiji
ponudio skraćeni rok stupanja na snagu spornog 'Lex Perković', po
kojem bi izmijenjeni zakon stupio na snagu 1. siječnja
2014.
Prošlo je manje od tjedan dana otkako ste rekli kako se nadate da
sankcije Hrvatskoj od strane Europske komisije oko 'Lex Perković'
neće uopće doći na dnevni red i da će zakon biti na vrijeme
promijenjen u Saboru. U međuvremenu, EK je pokrenula proceduru
izricanja mjera za Hrvatsku, a zakon nije došao još na Vladu, a
kamoli na Sabor. Krivo ste procijenili...
Ja mislim da ne. Mislim da će se dogoditi upravo ono što sam vam
rekao, da će se zakon promijeniti i da sankcija neće biti.
Dakle vi vjerujete premijeru koji je jučer ustvrdio da
neće praktički biti nikakve štete za Hrvatsku?
Ako se promijeni zakon, uostalom, to je rekla i Europska
komisija, neće biti sankcija.
Činjenica je da premijer Milanović inzistira na tome da
zakon stupi na snagu s odgodom, što je također problem Europske
komisije.
Mislim da taj cijeli postupak promjene zakona, kao što se i
radilo s europskim zakonodavstvom, treba činiti u dogovoru s
Europskom komisijom. Prema tome, ja sam uvjeren da je Vlada u
kontaktu s Europskom komisijom i da će se naći ona varijanta koja
s jedne strane ispunjava svrhu zakona, s druge strane, koja ne
izgleda kao kršenje europskih pravila.
Je li vama jasno zašto se inzistira iz Vlade na odgodi
stupanja na snagu spornog zakona?
Razlozi, barem meni, nisu do kraja jasni jer rok ni u kom slučaju
ne mijenja funkcionalnost zakona. Pitanje je samo hoće li osoba
'A', 'B' ili 'C' ući u postupak predaje prema uhidbenom nalogu
koji mjesec prije ili poslije. Ništa se ne mijenja po pitanju
funkcionalnosti, tu je više riječ o političkoj simbolici koja je
ipak važna, a ona se odnosi na to da li Hrvatska poštuje europsko
zakonodavstvo i da li se možda inati ili prkosi nekome u onim
pitanjima u kojima to ne bi trebala činiti.
Mislite li da premijer prkosi Europskoj
komisiji?
Ja ne mogu ulaziti u motive, ali to je dojam koji vidim u
medijima i u nekim političkim krugovima. Sasvim razumijem motive
o kojima premijer govori, on želi da se osigura jednakost
Hrvatske u odnosu na druge države, kada je riječ o primjeni tog
zakona. Ali mi smo nešto potpisali i to što smo potpisali treba
poštivati.
Vi ste po Ustavu RH sukreator vanjske politike... Jeste
li se složili s tim da se oko ovog pitanja zaoštri odnos i prema
Europskoj komisiji i prema Njemačkoj, kao jednoj od najmoćnijih
država EU? Je li Vas premijer uopće pitao za Vaš stav oko
svega?
Kada je riječ o pojedinim, konkretnim pitanjima, naravno da
uvijek postoji mogućnost razilaženja. Ovo je jedno pitanje o
kojem nisam bio informiran, tj. o načinu na koji će se reagirati,
ali smo razgovarali tijekom postupka, kao što i inače redovito
razgovaram s premijerom. Razmijenili smo mišljenja, uostalom vidi
se i iz javnih izjava da ima određenih razlika u stavovima.
Ali Vi ste taj zakon potpisali, dakle, bio vam je na
stolu i prije nego što je stupio na snagu. Jeste li tada uočili
da bi mogli imati problem zbog ograničavanja europskog uhidbenog
naloga?
U nekim medijima sam znao vidjeti kako sam se 'sad tek sjetio, a
nisam prije'. Zakon je donesen 28. lipnja, a ja sam 21. lipnja,
dakle skoro tjedan dana prije donošenja, u jednoj izjavi upozorio
da ako postoji problemi treba uskladiti europski uhidbeni nalog s
obzirom na to kako smo ga potpisali. I u nekoliko navrata, u
nekim izjavama, što direktno, što indirektno, sam govorio da ne
bi trebalo na tom pitanju zaoštravati s Europskom unijom. Kad sam
dobio taj zakon na stol za potpis, znao sam sadržaj zakona, kako
bi ga inače potpisao? Ali po Ustavu, ja moram potpisati svaki
zakon koji izglasa Hrvatski sabor. Prema tome, potpisao sam i
taj. Mi nemamo mehanizam po kojem bi predsjednik mogao zakon
vratiti na ponovno odlučivanje ili upozoriti da zakon nije u
skladu s ovim ili onim.
Je li vama jasno, jer hrvatskoj javnosti i nije baš...
Koga se pokušava zaštititi tim zakonom i zašto je to ograničenje
uopće uvedeno?
Ovdje dolazimo do jednog vrlo važnog pitanja u kojem je premijer
u pravu. Naime, Hrvatska tim zakonom, u tom sam uvjeren, nije
htjela zaštititi nikoga jer ako pogledate taj jedan konkretni
slučaj, onda i da nema ove promjene, ne bi bilo utjecaja na
pravni položaj osobe o kojoj se govori. Prema tome, još je manje
pravedno ono što su neki u inozemstvu, a neki su to i u Hrvatskoj
prihvatili - kako Hrvatska želi štititi zločine komunizma... Ja
mislim da o tome nema govora i da je to jedna nepravedna optužba,
a Vlada je tu u pravu kad se tome suprotstavlja.
Zašto onda to ograničenje?
Teško mogu razumijeti, ali ovo, zadnje spomenuto, zasigurno nije
razlog.
Od početka smo imali primjera na koji se poziva i
premijer, a to su primjeri Slovenije i Češke, kod koji se vidjelo
da Europska komisija nije pristala na takvo naknadno
ograničenje...
To je upravo to pitanje jednakosti država. Ako govorimo da želimo
biti jednaki, onda moramo biti jednaki i kada nam odgovara, i
kada nam ne odgovara.
Nije li ipak onda neracionalno ići u bitke koje ne možemo
dobiti? Nisu ih dobili ni Slovenija ni Češka...
Mislim da je sve ovo dosad bila jedna nepotrebna priča i nadam se
da će brzo završiti.
Je li premijer Milanović tražio od vas da smijenite svog
savjetnika za nacionalnu sigurnost Sašu Perkovića?
Mi smo imali jedan telefonski razgovor u kojem je on upozorio na
mogući sukob interesa i rekao po prilici 'Razmisli o tome'.
Razmislio sam, a prvi argument da ga zadržim je taj da djeca ne
mogu odgovarati za djela svojih roditelja, a drugo gospodin
Perković po svom položaju nije u poziciji da utječe na postupak,
a ni da pribavlja neke informacije koje bi bile vezane za taj
postupak. Kad se postupak, i ako se pokrene, on je u domeni
pravosuđa i tu gospodin Perković, pa ni ja osobno, nemamo nikakve
mogućnosti utjecati na to.
Činjenica je da kao vaš savjetnik, gospodin Perković
'mlađi', ima pristup povjerljivim podacima i informacijama
sigurnosnih službi. Nije li, u krajnju ruku, njegova slaba točka,
da osoba na njegovom položaju, da mu se oca sumnjiči za ovakvo
ozbiljno djelo?
Opet se vraćamo na pitanje treba li osoba snositi posljedice za
'grijehe' svojih roditelja. Ja osobno mislim da ne i toga se
držim, a kada je riječ o dostupnosti podataka, to ne funkcionira
tako da netko uđe u sigurnosnu agenciju i lista papire. Prema
tome, možete biti mirni da mu papiri te vrste nikako nisu
dostupne.
Da, ali ovdje govorimo o sukobu interesa, ne o
odgovaranju za nečija djela. Recimo, niti supruga nekog ministra
nije kriva što je udana za ministra, ali ipak recimo njezina
tvrtka ne može poslovati s Vladom.
Mislim da to nisu usporedive stvari.
Dakle, to je jedna od tema oko koje se ne slažete s
premijerom Milanovićem?
Apsolutno da.
Ima dosta takvih tema?
Pa bude ih, ali ne toliko. Bilo bi neobično da se sa svakim u
svemu u politici slažete. Dakle, pitanje je da li postoji korpus
tih neslaganja koje možemo zonačiti suštinskim pa onda kažemo evo
puklo je između premijera i predsjednika ili postoje neka
pojedina pitanja oko kojih mislimo različito što mislim da je
normalno zbog kojih možemo reći da po ovome ili onome se ne
slažu, ali i dalje surađuju. Ja mislim da je ovaj drugi slučaj i
to vam zaista i mogu potvrditi.
Ali mediji su puni neslužbenih izvora iz Banskih dvora i
neslužbenih izvora s Pantovčaka koji međusobno razmjenjuju
kritike. Zašto komunicirate na takav način?
Moram priznati da neimenovani izbvori se ne javljaju s
Pantovčaka. Mislim da ste to imali prilike vidjeti. Danas sam baš
gledao jedan o uroti kako smijeniti vladu i slatko sam se smijao
jer se reproduciraju čak i razgovori iz mog ureda koji naravno
nikad nisu vođeni.
Ne dolaze Vam Milanovićevi ministri da se žale na
premijera?
Dolaze gospoda ministri, svakako dolaze, ali ne zato da bi se
žalili na premijera nego da bi razgovarali o onim problemima koji
su dio mog posla. Ministrica pravosuđa dolazi redovito, imamo
konzultacije o vanjskoj politici. Svaki ponedjeljak je tu
ministar obrane tu s načelnikom glavnog stožera. Kad se pojavi
neki problem recimo za obrazovanje dođe i gospodin ministar
znanosti i obrazovanja. Gotovo bih rekao da svi dođu onog
trenutka da ovdje razgovaramo o pitanjima iz njihove nadležnosti.
To naravno ne znači da ja vodim politiku. Vodi je Vlada, vodi je
premijer, ali je to dio normalne suradnje između predsjednika i
Vlade i premijera.
Koliko često vas premijer pita za savjet?
Pa ne bih rekao da je to pitanje za savjet. Naprosto razgovaramo
o onim pitanjima ravnopravno koja su dio naših zajedničkih
poslova. A kada govorimo o toj praksi dolaska ministara - to je
bilo isto i za Vlade gospođe Kosor. Ista priča.
Vi ne biste rekli da je puklo između Vas i
premijera?
Nikako ne.
Da se kratko vratimo na takozvani Lex Perković.
Podržavate li vi inicijativu premijera Milanovića da se promijeni
Ustav i da se procesuiraju i istraže zločini iz vremena komunizma
pogotovo politička ubojstva?
Kao prvo, mislim da bi promjena Ustava značila određenu moralnu
poruku. Ono što je važno u tome, ako se donese takva odluka, da
razumijemo da je kriterij političkog zločina jednak za sve.
Dakle, nije riječ samo o komunističkim zločinima. Bilo je i
zločina druge boje i prije nastanka hrvatske države, a i nakon
nastanke hrvatske države, ja sam o nekim govorio. Moraju biti
jednaki kriteriji i apeliram za veliku mudrost. Riječ je o temi
kod koje je moguće antagoniziranje društva i ako to postane dio
dnevnopolitičke borbe Hrvatska se može suočiti s nestabilnošću
koja ne bi bila dobra.
Mislite da je bolje nakon toliko vremena bolje ne dirati
te stvari?
Ne, nego mislim da ako se ide u to da onda mora biti vrlo jasan
kriterij i jednak za sve. Sve što je za pravosuđe ide pravosuđu,
zločini se sami po sebi, individualni zločini ne raspravljaju u
saboru nego u pravosuđu i državnom odvjetništvu. Kada je riječ o
političkim procesima i političkim povijesnim kvalifikacijama onda
su to manje kvalificirani sadašnji ili budući saborski zastupnici
jer rekao bih da su vrlo malo ili ništa kvalificirani nego su tu
pozvani u prvom redu povijesničari, stručnjaci različitih struka,
naravno i političari u određenoj mjeri da sude o tome.
Pojavljuje se jedna varijanta da bi se Europskoj komisiji
ponudio skraćeni rok stupanja na snagu ovoga zakona, recimo od
1.1.2014. Mislite da to može biti kompromisno
rješenje?
Još jednom ponavljam. Mislim da je pitanje tog roka uopće nije
funkcionalno sa stanovišta postupanja prema tom Zakonu. To je
očito stvar simbolike i sve ono što se dogovori s Europskom
unijom, bez obzira o kojem je roku riječ, je prihvatljivo.