Prošloga je tjedna počela UNICEF-ova akcija za podizanje svijesti o životu u siromaštvu, s ciljem da potakne građane na redovite donacije za programe koji ublažavaju učinke siromaštva na odrastanje djece.
O tome kako izgleda život djece iz Hrvatske koja žive u siromaštvu i kako se s neimaštinom nose njihovi roditelji, razgovarali smo s dr. sc. Marijanom Kletečki Radović , znanstvenom novakinjom na Studijskom centru socijalnog rada, Pravnog fakulteta u Zagrebu, koja o ovom problemu zajedno s kolegama prof. dr. sc. Zoranom Šućurom i doc. dr. sc. Oljom Družić Ljubotina provodi opširno istraživanje.
'Osjetili smo puno bespomoćnosti i osjećaja nemoći kod roditelja'
Neki roditelji su govorili o tome da vrtić njihovoj djeci može pružiti bolju kvalitetu hrane, jer oni kod kuće ne mogu tako kvalitetno nahraniti svoju djecu, odnosno nemaju hrane s dovoljno vitamina i minerala. To je nešto što je bilo teško slušati.Surađujete s UNICEF-om na istraživanju koje je potaknulo na akciju podizanja svijesti o životu u siromaštvu Stavite se u njihove cipele. Što nam možete reći o istraživanju? To je istraživački projekt UNICEF-a i rezultat zajedničke suradnje Ministarstva socijalne politike i mladih te stručnjaka sa Studijskog centra socijalnog rada. UNICEF je pokrenuo istraživanje na temu dječjeg siromaštva kako bi se stekao uvid u životne okolnosti djece koja žive u uvjetima siromaštva, i to specifično djece predškolske dobi. U sklopu šireg istraživanja, proveli smo i niz fokusnih grupa s roditeljima koji žive u uvjetima siromaštva i imaju djecu, prvenstveno djecu predškolske dobi, ali naravno da se radi i o roditeljima djece starije životne dobi.
Istraživanje smo uglavnom proveli u Slavoniji s obzirom se radi o regiji s najvišom stopom siromaštva djece u Hrvatskoj. Proveli smo i jednu fokusnu grupu u Čakovcu s roditeljima djece romske nacionalne manjine, kao manjinom koja u velikom broju slučajeva živi u teškom, odnosno ekstremnom siromaštvu.
Što nam možete reći o roditeljima koji su sudjelovali u fokusnim grupama, kakvi su njihovi problemi? Prvenstveno bih rekla da su to ljudi koji žive teško, u nepovoljnim materijalnim prilikama, ljudi koji su najčešće bez ikakvog zaposlenja, koji su često nisko obrazovani, imaju djecu i vrlo, vrlo su predani svojoj djeci. Tim roditeljima je stalo do dobrobiti njihove djece. Razgovarajući s njima, doživljavali smo jako puno emocija, imali smo prilike vidjeti i osjetiti puno roditeljske brige za djecu, također puno bespomoćnosti i osjećaja nemoći jer ne mogu svojoj djeci priuštiti sve ono što bi kao roditelji željeli. Teško je bilo slušati kako se primjerice samohrane majke, pored toga što žive u siromaštvu sa svojom djecom, suočavaju sa stigmatiziranošću u okolini u kojoj žive. Bio je istaknut i problem roditelja s malom djecom koji žive u ruralnim sredinama. Obiteljima koje žive u ruralnim, udaljenijim sredinama nedostupnije su zdravstvene usluge i zdravstvena zaštita djece je na nižoj razini. Druge usluge koje su važne za djecu su daleko, odnosno nedostupne djeci i roditeljima. Takvim roditeljima teško je doputovati do grada jer je prijevoz vrlo skup...
Nama je bilo zanimljivo čuti, s obzirom da je u fokusu istraživanja život predškolske djece, da roditelji manje mogu priuštiti djeci predškolske dobi, te u tom smislu djeca predškolske dobi više oskudijevaju. Roditelji govore o tome da školskom djetetu treba više – važno je da je dobro odjeveno, da ima školski pribor, da sudjeluje u školskim i izvanškolskim aktivnostima, pa tako oni svoje kapacitete i svoje financijske resurse češće i znatnije ulažu u djecu školske dobi. U tom smislu djeca predškolske dobi nemaju nove igračke, nemaju novu garderobu, ona se posuđuje ili nasljeđuje, ona je ponekad iz Caritasa, Crvenog križa i stara je... Roditelji se trude da to bude čisto i uredno, ali govore da je sve to skromnije.
Školska djeca puno su svjesnija svog siromaštva
Kakva su bila svjedočanstva roditelja djece iz romske nacionalne manjine? Na temelju iskustva vezanog uz fokusnu grupu u Čakovcu, moj je dojam da je u toj sredini razina senzibiliteta i podrške pripadnicima romske nacionalne manjine veća i značajnija. Primjerice, roditelji nisu iskazivali probleme vezane uz stigmatiziranost djece u školama, stekao se dojam da su usluge na puno višoj razini nego u Slavoniji, naprosto se osjeća da je tamo okruženje bogatije. Da, treba puno više ulagati i posvećivati pažnje djeci romske nacionalne manjine, ali mene je u pozitivnom smislu iznenadila činjenica da se djeca u školi osjećaju dobro i da to iskazuju njihovi roditelji. No, moram reći da se radi o jednoj fokusnoj grupi koja nije prevelika i da su to individualna iskustva i životi ljudi koji su sudjelovali u razgovoru, na temelju čega ne možemo generalizirati.
Koliko su sama djeca, budući da su predškolske dobi, svjesna da oskudijevaju? Razgovarajući s roditeljima, rekla bih da su djeca predškolske dobi manje svjesna činjenice da nešto nemaju jer žive unutar obitelji, unutar svoje neposredne i male lokalne sredine u kojoj su na neki način zaštićena. Školska djeca koja, kako bismo rekli, 'odlaze u svijet' suočavaju se s drugom djecom i uspoređuju se s njima, puno su svjesnija života u uvjetima siromaštva. Ono što roditelji primjećuju i iskazuju kao problem je činjenica da djeca predškolske dobi u velikoj mjeri ne idu u vrtić, da im je vrtić nedostupan i nedostižan. Vrtićki kapaciteti u nekim sredinama su premali, često su i usmjereni na djecu zaposlenih roditelja, a i cijena vrtića je previsoka.
Roditelji iskazuju da bi bilo važno da im djeca idu u vrtić, ne samo zbog toga što će ih tamo tete čuvati, nego zbog toga što im vrtić može pružiti nove spoznaje, novo okruženje. Vrlo je zanimljivo da su neki roditelji govorili o tome da vrtić njihovoj djeci može pružiti bolju kvalitetu hrane, jer oni kod kuće ne mogu tako kvalitetno nahraniti svoju djecu, odnosno nemaju hrane s dovoljno vitamina i minerala. To je nešto što je bilo teško slušati jer se suočiš s time da djeca koja žive u uvjetima siromaštva ne jedu kvalitetnu hranu o kojoj se danas govori, tj. uravnoteženu prehranu koja se sastoji od voća i povrća, mesa... Zato bi jedna od preporuka vezanih uz borbu protiv dječjeg siromaštva bila omogućavanje siromašnoj djeci uključivanja u redoviti program predškolskog odgoja, jer ono u tom slučaju nije samo socijalizacijski moment u životu jednog djeteta kojim razvijamo njegove potencijale, nego može biti u egzistencijalnom smislu dobra podrška optimalnom rastu i razvoju djeteta.
Je li onda teže siromašnim roditeljima koji žive u gradu ili u ruralnoj sredini? Iz iskustva razgovora s roditeljima u fokusnim grupama, rekla bih da je teže roditeljima koji žive u ruralnoj sredini.
Solidarnost
Nije li u manjim, ruralnim sredinama solidarnost na većoj razini nego u gradu? Ulaganje u djecu će se jednoga dana vratiti društvu. Ostaviti djecu da žive u siromaštvu, ne pomoći im, ne dati im podršku 'sada i ovdje', vrlo često može voditi tome da ta djeca ostanu živjeti u siromaštvu, da odrastu u ljude koji nemaju radnu kvalifikaciju i zvanje koje će im omogućiti pronalazak posla i pristojnu plaću od koje mogu živjeti.Solidarnost u ruralnoj sredini svakako postoji, ali kad ste siromašni, a imate teško bolesno dijete ili dijete s teškoćama u razvoju koje iziskuje da dva ili tri puta tjedno odlazite u bolnicu ili u neku zdravstvenu ustanovu koja pruža rehabilitaciju za dijete, vi morate osigurati prijevoz do tog, za vas udaljenog mjesta. Ti roditelji nemaju novca za prijevoz. Ponekad uskaču susjedi i tu se solidarnost pokazuje na djelu, ali ne može ni to bliže okruženje stalno pomagati tim roditeljima.
U fokusnim grupama imali smo prilike čuti da ljudi koji žive u manjim sredinama govore da lakše mogu posuditi novac za potrebe djece. Tu se još uvijek osjeća ta prisnost manje sredine, ali je zapravo problem taj da je roditeljima na selu teže doći do usluga za djecu, a to im znatno otežava život, tj. iziskuje od njih puno više energije, puno više truda i traženja pomoći od drugih. Tada se ljudi osjećaju iscrpljeno i bremenito jer često traže pomoć unatoč tome što pošteno vraćaju posuđen novac. To je jedno uzajamno davanje i primanje, siromašni roditelji često zauzvrat odlaze pomagati susjedima u poljoprivredi, te tako dodatno svojim radom na neki način vratiti susjedu koji im je pomogao.
Kako ocjenjujete sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj, koliko potpore on daje roditeljima i djeci koja žive u siromaštvu? Sustav pruža u skladu sa svojim mogućnostima, no mislim da bi uvijek mogao i trebao više. Sustav bi trebao biti osjetljiviji za potrebe koje su posljedice strukturalnih promjena i onog što se dešava u društvu, a to je da su ekonomske nejednakosti sve veće. U tom smislu mi se čini da bi trebalo imati više senzibiliteta i značajnije usmjeriti svoje resurse prema ranjivim skupinama stanovništva, jer ulaganje u djecu će se jednoga dana vratiti tom društvu. Ostaviti djecu da žive u siromaštvu, ne pomoći im, ne dati im podršku 'sada i ovdje', vrlo često može voditi tome da ta djeca ostanu živjeti u siromaštvu, da odrastu u ljude koji nemaju radnu kvalifikaciju, koji nemaju zvanje koje će im omogućiti pronalazak posla koji će im osigurati pristojnu plaću od koje mogu živjeti. Smatram da je iznimno važno da sustav prepozna ranjivost siromašne djece i vrijednost ulaganja u djecu u najranijoj dobi, jer usmjeravajući sredstva u djecu radimo temelje za budućnost i gradimo društvo u kojem ćemo imati više obrazovanih ljudi, koji će onda na drugačiji način moći sudjelovati na tržištu rada, privređivati i pridonositi boljitku društva u cjelini.
Obrazovanje kao ključ
Postoji li konkretna mjera koju bi trebalo propisati, a koja bi riješila problem, ili je tek treba osmisliti? Mjere tek treba osmisliti, ali to nije specifično samo za Hrvatsku, nego i za druge zemlje u kojima također često ne postoje specifični planovi za borbu protiv dječjeg siromaštva. Stručnjaci upozoravaju da se siromaštvo odraslih i siromaštvo djece razlikuje. Znamo da djeca imaju drugačije, specifične potrebe koje proizlaze iz razvojne dobi i da konvencionalne strategije borbe protiv siromaštva ne prepoznaju te specifičnosti. Zato bi bilo jako važno da se na nacionalnoj razini donese dokument, odnosno plan borbe protiv dječjeg siromaštva, te da se i na taj način pridonese prepoznavanju važnosti ulaganja i podrške 'sada i ovdje' djeci koja žive u siromaštvu.
Često djeca bez obrazovne podrške u ranijoj životnoj dobi postižu lošiji školski uspjeh i to se pripisuje njihovom intelektualnom kapacitetu, a zapravo vrlo često nema veze s tim, nego s obrazovnim iskustvom i poticajima. Roditelji koji su situirani moći će svom djetetu priuštiti i školu stranih jezika, i neki sport, izlet, upoznavanje svijeta oko sebe. Siromašna djeca nemaju tu priliku, oni su ograničeni u stjecanju nekih spoznaja i iskustva.Istraživanja provedena u inozemstvu, a i kod nas, pokazala su da život djece u siromaštvu nije nužno povezan s lošijim socioemocionalnim funkcioniranjem djeteta, odnosno pokazalo se da siromašna djeca imaju podršku svojih roditelja, iskazuju jednaku razinu samopoštovanja u odnosu na djecu koja žive u obiteljima višeg materijalnog statusa, percipiraju budućnost jednako pozitivno kao i druga djeca... No, ono što se pokazalo deficitarnim, vezano je uz područje obrazovanja. Siromašna djeca značajno češće postižu lošiji uspjeh u školi, iskazuju niže obrazovne aspiracije, kao i njihovi roditelji, imaju manje poticajnih sredstava za učenje kod kuće, dakle imaju manje slikovnica, manje knjiga, manje edukativnog materijala. U konačnici to rezultira postignutom nižom obrazovnom razinom. Siromašna djeca češće aspiriraju tome da upisuju srednje škole koje daju nižu razinu kvalifikacije, što onda dovodi do toga da u budućnosti mogu biti teže zapošljivi na tržištu rada. U tom smislu bi strategije borbe protiv dječjeg siromaštva trebale biti usmjerene k poticanju i osnaživanju obrazovanja siromašne djece. Upravo nam i siromašni roditelji govore koliko školovanje iziskuje dodatnih financijskih sredstava.
U ruralnim sredinama se događa da djevojčice nakon završetka osnovne škole ne nastavljaju školovanje, nego se vrlo brzo udaju i zasnivaju obitelj. Istraživanja su pokazala da su roditelji koji žive u siromaštvu ujedno i niže obrazovani ili bez obrazovanja, te imaju nižu razinu svijesti o značaju obrazovanja za izlazak iz siromaštva, zbog čega bi bilo važno osmisliti programe podrške i senzibilizirati roditelje o važnosti obrazovanja njihove djece. A jedna od stvari o kojoj sam već govorila je ta da je dobar početak podrške procesu obrazovanja vrtić, jer je za razvoj dječjih potencijala i mogućnosti važno djelovati u njihovoj najranijoj dobi.
Jednak početak za sve
Kako onda osigurati djeci jednak početak u životu? Djeca nemaju jednak početak za život iako volimo misliti da imaju. Postoji niz mjera koje olakšavaju i unapređuju život ranjivih skupina djece, no svi mi skupa imamo još puno posla. Onog časa kad sva siromašna djeca, primjerice sva djeca korisnika pomoći za uzdržavanje, budu uključena u predškolski odgoj i budu mogla crpiti blagodati takvog programa, mislim da bismo onda mogli biti zadovoljni i reći da smo u jednom segmentu napravili svoj posao. Ovog časa kad dobar dio djece nema jednak pristup predškolskom odgoju, odnosno vrtiću, a znamo da kroz takav program djeca usvajaju osnovne pojmove, grade se u socijalizacijskom smislu, razvijaju svoje psihosocijalne potencijale, ne možemo biti zadovoljni. Kad bi situacija bila drugačija, mogli bismo govoriti o ujednačenosti životnih šansi djece u tom segmentu. Mogli bismo reći da smo u tom segmentu osigurali uvjete u kojima smo svoj djeci dali priliku da razvijaju svoje potencijale i kapacitete.
Jer ako se osvrnemo na ulazak u osnovnu školu, dijete koje je prošlo program u vrtiću i dijete koje nikad nije imalo takvu priliku, a na nekom drugom mjestu nije moglo dobiti podršku u usvajanju predškolskih vještina i znanja, nemaju istu startnu poziciju. Često djeca bez obrazovne podrške u ranijoj životnoj dobi postižu lošiji školski uspjeh i to se pripisuje njihovom intelektualnom kapacitetu, a zapravo vrlo često nema veze s tim, nego s obrazovnim iskustvom i poticajima. Roditelji koji su situirani moći će svom djetetu priuštiti i školu stranih jezika, i neki sport, izlet, upoznavanje svijeta oko sebe. Siromašna djeca nemaju tu priliku, oni su ograničeni u stjecanju nekih spoznaja i iskustva. Primjerice djeca iz kontinentalnog dijela Hrvatske ne mogu otići na more i ne mogu na taj način upoznati neku drugu klimu, običaje, kulturu, čime bi njihovo iskustvo i spoznaja mogli biti veći. Siromašna djeca su naprosto ograničena u takvim iskustvima. Treba reći i da imamo siromašnu djecu koja još uvijek pišu zadaće uz svijeću, žive u kućama koje nemaju vodu, koje nisu adekvatno opremljene, koje su vlažne i derutne, te da je u takvim uvjetima teško postizati dobre rezultate, da za njih treba ulagati puno više truda...
Što bi im pomoglo? Posao
Koliko je u vašim fokusnim grupama bilo stalnih korisnika socijalne pomoći? Zanimljivo je da siromašna djeca postižu značajno lošiji uspjeh u školi, ali značajno češće vole ići u školu u odnosu na djecu koja žive u obiteljima višeg materijalnog statusa.Uglavnom se radilo o roditeljima koji su trenutno korisnici pomoći za uzdržavanje, dakle koji se nalaze u sustavu socijalne skrbi. Neki roditelji sudionika bili su zaposleni, ali su zbog sveukupne gospodarske situacije i zatvaranja firmi u kojima su radili ostali bez posla. No, ipak smo najviše razgovarali s ljudima koji zaista puno godina žive u teškim materijalnim prilikama i godinama su korisnici pomoći za uzdržavanje. Kad te ljude pitate što bi im pomoglo, najčešće kažu – posao.
Postoji predrasuda o dugogodišnjim korisnicima socijalne pomoći, da su to neradnici koji ne žele naći posao. Vi ste spomenuli da su to brižni roditelji. Odakle dolaze ti stereotipi? Moj je dojam, radeći u struci, da je posebno važno razgovarati s ljudima, ući u njihove cipele i slušati njihovu perspektivu. Kad bismo svi skupa bili više spremni čuti, mislim da bismo stereotipe i predrasude da su siromašni ljudi koji primaju socijalnu pomoć neradnici promijenili. Jer se zapravo u velikoj većini slučajeva radi o ljudima koji se svakodnevno bore za dobrobit svoje obitelji, za svoju djecu. Naravno da postoji neki broj ljudi kojima je lakše ne raditi, ali smatram da bi problemu siromaštva trebalo prilaziti s puno više senzibiliteta za ljude koji žive u takvim uvjetima, s puno više svijesti i slušanja kako je zaista njima i koje su to sve okolnosti, između ostalih i društvene, koje su dovele do siromaštva. Mi smo kroz fokusne grupe zaista čuli životne priče ljudi i dobili uvid u to da se ne radi o lijenim i nesposobnim osobama koje žele živjeti samo od socijalne pomoći.
Kako riješiti problem sve većeg raslojavanja društva na bogate i siromašne, odnosno što bi trebale poduzeti države u suočavanju s tim problemom? Države bi trebale biti svjesne trenutka u kojem žive i snažnije se zalagati za prava, ljudska prava osoba koje žive u siromaštvu. U Europskoj uniji postoji niz dokumenata koji su usmjereni suzbijanju i ublažavanju problema siromaštva, kao i programa koji su namijenjeni olakšavanju života ljudi koji žive u siromaštvu, posebno obiteljima s djecom. Čini mi se da je to dobar put.
Ono što je izuzetno važno je da se prestane govoriti o siromašnim ljudima isključivo kao o problemu i da se prekine s razumijevanjem da siromašni uvijek uzrokuju neke druge društvene probleme, nego da se perspektiva mijenja i ukazuje na drugu stranu, na potencijale ljudi. Valja ukazivati na to da ljudi koji žive u siromaštvu, pa tako i siromašna djeca, imaju osobne kapacitete i resurse, na to da je važno te kapacitete i resurse njegovati i razvijati. Važno je ne gledati na tu populaciju stanovništva kao na teret, nego kao na ljude koji imaju potencijale i te potencijale mogu realizirati. Na nama je da ih uvažavamo i osnažujemo.
O istraživanju o djeci koja žive u siromaštvu u Zagrebu... Podaci su prikupljani tijekom 2009. godine, a objavljeni su 2011. godine. Istraživanjem su bile obuhvaćene majke i djeca, u prosjeku stara 13 godina (7. i 8. razred osnovne škole). Cilj istraživanja bio je ispitati otpornost djece koja žive u uvjetima siromaštva i dobiti uvid u njihove potencijale za razvoj. Istraživanje je pokazalo da djeca koja žive u siromaštvu imaju podršku roditelja, imaju dobru sliku o sebi, percipiraju socijalnu podršku i dobru budućnost za sebe. Što je ukazalo na postojanje dobrog temelja za razvoj djece. Ono što se pokazalo rizičnim je upravo područje obrazovanja. Njihove obrazovne aspiracije i školski uspjeh znatno su niži u odnosu na djecu koja žive u obiteljima višeg materijalnog statusa. Zanimljiv podatak je da siromašna djeca postižu značajno lošiji uspjeh u školi, ali značajno češće uvijek vole ići u školu u odnosu na djecu koja žive u obiteljima višeg materijalnog statusa (uvijek voli ići u školu 26% siromašne djece, 11% djece niskog materijalnog statusa, 9% djece srednjeg materijalnog statusa i 8% djece visokog materijalnog statusa). Pitamo se kako to da oni koji imaju lošiji školski uspjeh vole ići u školu? Odgovor je jednostavan, siromašnoj djeci škola je jedan veliki prozor u svijet, ona u školi mogu vidjeti, doživjeti, čuti ono što u svojoj sredini nemaju priliku. Mislim da je to jedan podatak koji je iznimno važan, oko kojeg možemo početi planirati određene mjere podrške djeci u procesu obrazovanja, jer su to djeca koja se nalaze na mjestu na kojem vole biti. Dakle, škola može biti jedno značajno mjesto izvora podrške i snažnije potpore djeci koja žive u uvjetima siromaštva i ranjiva su u području obrazovanja
O stigmatiziranju siromašne djece i uvođenju uniformi u škole... Činjenica je da druga djeca primjećuju siromašnu djecu. Smatram da kad bismo na široj razni poveli raspravu, poticali solidarnost i razumijevanje, uopće ne bismo trebali govoriti o uniformama u školama, jer možemo živjeti u različitosti ako je prihvaćamo. Ne vidim zašto se djeca iz bogatijih i siromašnijih kućanstava ne bi družila, odnosno zašto bi imali predrasude jedni o drugima ako bismo ih poticali na međusobno uvažavanje. Čini mi se da je važnije da se u školama raspravlja o uvažavanju, prihvaćanju svih različitosti, pa tako i onih koji proizlaze iz financijskih mogućnosti obitelji, te da se uči djecu da u različitostima možemo zajedno živjeti i da nas ona obogaćuju.
