Na današnji dan prije točno sto godina započelo je jedno od najvažnijih putovanja u hrvatskoj povijesti. Tog 27. studenoga 1918. u prijepodnevnim satima krenuo je sa zagrebačkog kolodvora put Beograda poseban vlak prevozeći predstavnike Hrvata, Slovenaca i Srba koji su do tada živjeli u Austro-Ugarskoj Monarhiji.
Njihov zadatak bio je izraziti spremnost na ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu Južnih Slavena. Nekoliko dana kasnije, 1. prosinca, srpski prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević proglasio je nastanak države koja će prvo nositi ime Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a zatim Kraljevina Jugoslavija.
Termini Jugoslavija, Jugoslaveni i jugoslavenstvo u hrvatskoj su javnosti već dulje vrijeme proskribirani i spominju se uglavnom u negativnom kontekstu. Jugoslavija je bila tamnica hrvatskog naroda, Jugoslaveni su bili (i ostali) hrvatski neprijatelji, a jugoslavenstvo je (oduvijek) negacija hrvatskih nacionalnih interesa. Koliki se postotak stanovništva doista slaže s ovakvim stavovima teško je procijeniti. Odgovor bi mogle natuknuti ankete o najznačajnijem Hrvatu u povijesti koje se provode posljednjih trideset godina.
Katolički svećenici Hrvate su 'uvukli' u Jugoslaviju
Činjenica da u njima ne pobjeđuje niti jedan hrvatski knez, kralj, ban ili predsjednik već uglavnom jedan jugoslavenski maršal upućuje na zaključak da su bespoštedni kritičari glasna i često agresivna, ali ipak manjina. Cilj ovog teksta nije društveno-politička analiza Jugoslavije kao države, bilo monarhističke ili socijalističke. Ovo je samo skroman doprionos detektiranju glavnih "krivaca" koji su Hrvate u nju "uvukli."
Vjerovali ili ne, začetnici ideje o slavenskoj uzajamnosti među Hrvatima bili su katolički svećenici! Počelo je u 16. stoljeću s hvarskim dominikancem Vinkom Pribojevićem, a nastavilo se stoljeće kasnije s isusovcem Jurajem Križanićem. Njihove teze o jednom, slavenskom narodu i jednom, zajedničkom slavenskom jeziku nadogradit će u 19. stoljeću hrvatski preporoditelji poput Ljudevita Gaja, Janka Draškovića i ostalih Iliraca.
Hrvatski katolički svećenici, u prvom redu biskup Josip Juraj Strossmayer i kanonik Franjo Rački, najzaslužniji su i za promociju jugoslavenstva kao političkog projekta. Uz osnivanje različitih kulturno-znanstvenih institucija s jugoslavenskim predznakom (npr. JAZU) Strossmayer sudjeluje i u pregovorima sa srpskim knezom Mihajlom Obrenovićem i srpskim ministrom vanjskih poslova Ilijom Garašaninom o mogućem ujedinjenju hrvatskih krajeva sa Srbijom u zajedničku jugoslavensku državu.
Konkretan posao za ulazak u Jugoslaviju odradili su pravaši
Premda utjecaj hrvatskih katoličkih svećenika na afirmaciju jugoslavenstva može iz današnje perspektive zvučati nestvarno i apsurdno, nastavak priče izgleda još apsurdnije. Naime, najkonkretniji posao u stvaranju jugoslavenske države i ulasku Hrvata u nju odradili su hrvatski pravaši, sljedbenici Ante Starčevića!
Upravo pripadnici Starčevićeve stranke prava čine (hrvatsku) jezgru Jugoslavenskog odbora, organizacije koja tijekom Prvog svjetskog rata pregovara sa srpskom vladom o ujedinjenju. Osim što se zalažu za nastanak zajedničke države starčevićanci, sudeći po rezoluciji iz lipnja 1918. smatraju da "narod Hrvata, Srba i Slovenaca jest pod tri imena jedan isti narod."
Među najglasnijim zagovornicima zajedničke jugoslavenske države ističe se i bivši član vodstva Stranke prava, političar iz Splita, Josip Smodlaka. Procijenivši raspravu koja se u Zagrebu vodila o ujedinjenju presporom, a zabrinut započetom talijanskom okupacijom istočnojadranske obale, on upozorava da će Dalmacija, ako se cijeli proces ne ubrza, sama proglasiti ujedinjenje sa Srbijom.
Jugoslavensku ideju podržao je i Stepinac
I konačno, nakon što su različiti stavovi ipak usuglašeni, izjavu o ujedinjenju pred Aleksandrom Karađorđevićem u Beogradu je pročitao predsjednik Starčevićeve stranke prava, Ante Pavelić (stariji). Svoj govor Pavelić je završio poklicima "Neka živi Vaše kraljevsko visočanstvo! Neka živi cio naš ujedinjeni srpsko-hrvatsko-slovenski narod! Neka živi slobodna ujedinjena Jugoslavija!."
Jugoslavensku ideju u tom trenutku podržava i mladi austrougarski poručnik hrvatskog podrijetla zarobljen u ljeto 1918. na talijanskom bojištu. Iako nije morao on se nakon zarobljavanja dobrovoljno priključuje novoformiranoj Jugoslavenskoj legiji. Svoj ratni put završit će kao oficir Jugoslavenske vojske na Solunskom frontu, a zatim i u Srbiji. Upravo taj jugoslavenski patriotizam biti će važan argument kralju Aleksandru da petnaestak godina kasnije podrži imenovanje Alojzija Stepinca za zagrebačkog nadbiskupa.
Laž da su Hrvati uvučeni silom
Nema spora da će daljnji razvoj odnosa u novostvorenoj državi mnoge, pogotovo Hrvate, razočarati. Posljedice tog razočaranja uskoro će postati i tragične. Ali, potpuna je neistina da su Hrvati u Jugoslaviju uvučeni silom, mimo svoje volje. Kao što je i povijesno netočno za pojavu i razvoj jugoslavenske ideje među Hrvatima optuživati komuniste, Srbe, masone, Židove i ostale mrzitelje svega hrvatskog. Upravo suprotno, činjenice pokazuju da bi glavne "krivce" trebalo tražiti među prethodnicima onih koji su danas najglasniji u optužbama.
I zato, kad sljedeći put čujete nekog katoličkog svećenika ili simpatizera jedne od brojnih stranaka prava, kako proklinje dan kada je nastala Jugoslavija, samo ga podsjetite na riječi Oscara Wildea: "U životu vas mogu zadesiti samo dvije istinske tragedije: jedna je kad ne dobijete ono što želite, a druga – kad to dobijete."
