Gledano globalno, od 177 zemalja koja imaju izlaz na mora i oceana, tek 90 ima razvijene planove za kontroliranim iskorištavanjem priobalja i oceana. Od tih koje imaju planove, tek polovica je zacrtano primijenila u praksi.
Zbog čega je ispravno upravljanje tako teško, odnosno komplicirano? Jedan od razloga leži u činjenici da brojna priobalna područja posjeduju raznolik raspon jurisdikcija - lokalnih, regionalnih i nacionalnih. Primjerice, u Brazilu, planovi zaštite obale moraju proći dvadeset razina vlasti, a u Velikoj Britaniji čak 48 jedinica vlasti, od Parlamenta do gradskih vijeća koja imaju određeni autoritet nad strategijom upravljanja morskim resursima.
Možda najvažniji razlog da sve bude daleko jednostavnije leži u čisto ekonomskom interesu. Ekusustav oceana osigurava dobra vrijedna preko 20 tisuća milijardi američkih dolara na godinu, od kojih polovica otpada na priobalje. Samo ono što se iskoristi kao hrana vrijedi 70 milijardi dolara godišnje, te osigurava posao za 200 milijuna ribara. Uz to, gotovo pola milijarde ljudi živi indirektno od mora - distibuteri morske hrane, prerađivači, prijevoznici i sl. O turizmu da i ne govorimo. Kada se tome pridoda i ekološka vrijednost - samo kvadratni metar koraljnog grebena vrijedi 420 tisuća američkih dolara kao zaštita od erozije - uopće ne bi trebalo razmišljati kada su u pitanju donošenje i provedba zaštitnih regulativa.
