arti-201002120700006Ima li sanjkanja nakon smrti? Ovo pitanje nametnulo mi se kao prvo smisleno poslije gledanja nevjerojatne snimke smrti gruzijskog sanjkaša Nodara Kumaritašvilija dan uoči otvaranje 21. Zimskih olimpijskih igara.
Bio je to od početka dana trening za umiranje, posebno na stanovitom zavoju broj 13 gdje su vam šanse da preživite 50 prema 50. To kažu sami sanjkaši. No, krenimo redom...
Nakon gledanja mučne snimke, teško se se oteti dojmu da su se sva glupost i bezdušnost organizatora Igara spustile ovoga petka brzinom od 146 km/h niz stazu smrti u Whistleru, i nažalost - preživjele.
http://www.liveleak.com/e/d02_1266004280
Dan uoči otvaranja olimpijade, u petak, održan je zadnji trening sanjkaša na kojem je šest natjecatelja izletilo sa staze. Nitko nije teško stradao, tek je rumunjska sanjkašica Violeta Stramaturaru baš ružno pala, završila u bolnici i nekim se čudom izvukla samo s potresom mozga. Al' šta je jedna Rumunjka prema svetoj tradiciji olimpizma, rekli bi dobrodušni domaćini. Uostalom, i sama je Stramaturu najavila da će se povući s natjecanja zbog šoka, pa čemu onda nepotrebno dizati paniku?
arti-201002130023006Sudbonosno upozorenje se početkom prošlog tjedna dogodilo i tada još živom Kumaritašviliju. Gruzijac je, naime, par dana prije smrti 'sretno' preživio pakleno iskustvo tumbanja niz zaleđenu betonsku kolijevku, ali kod njega je, za razliku od Rumunjke, želja za nastupom na olimpijadi bila jača od straha. Ponovno je izašao na stazu, na posljednjem zavoju preletio zaštitnu ogradu i zabio se u nezaštićeni stup brzinom od 146 km/h. Nije mu bilo spasa. Da je ograda bila malo viša, u skladu s potrebama staze koja ima vertikalni pad od 152 metra...
I kada se činilo da bi službena istraga trebala utvrditi barem djelomičnu odgovornost organizatora i staviti veliki upitnik nad održavanje ili barem odgodu natjecanja zbog opće sigurnosti, dogodilo se baš suprotno. Istražitelji su objavili skandalozno priopćenje po kojem je jedini krivac za nesreću Gruzijac.
"Istraga je pokazala da je natjecatelj prekasno izašao iz zavoja broj 15 i kasno ušao u sljedeći. Nije uspio ispraviti putanju, izgubio je kontrolu i to je dovelo do nesreće", stoji u zajedničkom priopćenju kanadske policije, istražnog suca Britanske Kolumbije i Međunarodne sanjkaške federacije.
Trebao je pripaziti, ovdje se obaraju rekordi. Naša staza nije bez razloga najbrža na svijetu, mi ovdje pičimo i preko 150 na sat, poručili su svijetu organizatori čiji cinizam prelazi svaku granicu dobrog ukusa.
Ako je Gruzijac zaista sam skrivio nesreću vlastitim neznanjem, netko je valjda i kriv što zaštitna ograda nije bila na 'visini' zahtjevne staze u Whistleru. Uostalom, sanjkaška federacija je u subotu naložila da se zaštitne ograde prije natjecanja povise te tako indirektno priznala pogrešku za kakve se nerijetko ide u zatvor.
arti-201002130075006Sasvim je sigurno da je smrt prouzrokovala i bolesna želja za rekordnim brzinama, na što su u Whistleru ponosni. Austrijanac Manuel Pfister na kobnom je treningu, primjerice, vozio rekordnih 154 kilometara na sat, a s obzirom da rezultat nije priznat jer nije ostvaren na utrci, Austrijanac sigurno jedva čeka novu priliku u pravom natjecanju.
Rekord, medalja ili smrt!
E pa nažalost, rekord je već oboren. Ovo je prva smrt u povijesti Zimskih olimpijskih igara, iako se i prije vozio opasni bob, još strašniji skeleton, na skijama letilo u nebeske visine i jedva stajalo na nogama nakon vratolomnih spusteva.
Netko je ovoga puta pogriješio i ne može se reći: 'Tu treba malo povisiti ogradu, drugi puta ćemo pametnije, mir mir mir, nitko, nitko nije kriv i čiča miča gotova je priča'.
Posebno teško i optužujuće zvuče riječi američkog vozač boba, Stevena Holcomba, koji je dao još detaljniji uvid u stvarnu odgovornost organizatora.
arti-201002130006006On tvrdi da je za Gruzijčevu smrt krivo idiotsko pravilo 'dva pokušaja'. Organizatori su, naime, u Vancouveru uveli pravilo da sportaši u bobu, sanjkanju i skeletonu mogu samo jednom ili dvaput iskušati tu najopasniju stazu na svijetu prije samog natjecanja. To za Kanađane i nije neki problem, jer su se Whistlerom spustili stotinama puta, ali kad dođe neki Gruzijac, Rumunjka, ili tamo neki Hrvat u bobu... sve je moguće.
Život je lutrija. Nikad ne znate što će vam se dogoditi. Može vas pregaziti vlak, ubiti fen ili ćete slomiti vrat na kori od banane iz uvoza. Nemojte samo, molim vas, na sanjkanje, pogotovo kad su vam šanse 50 prema 50.
Važno je preživjeti!