Nedavno ste se javno založili za GM-proizvode. Zašto? Protivnici GMO-a su, posebno u Francuskoj, malo kao ludisti, išli su uništavati polja i siju strah od takve hrane. Ja ne kažem da ne postoji nikakva opasnost od GMO-a, kao što ne mogu reći da nema opasnosti od bilo čega, ali mislim da je nerazumno boriti se protiv svake inovacije zato što nismo sto posto sigurni da od toga neće biti ama baš nikakvih negativnih posljedica. Od struje i plina eksplodiraju kuće i ljudi ginu. Bi li bilo dobro da nemamo ni plina ni struje, pa da bude puno više mrtvih od hladnoće nego od ovih rijetkih nesreća? Do sada nije bilo nijedne nesreće s GMO-om.
Mi imamo naslijeđeni problem manjka hrane za uskoro 10, pa onda 20 milijardi ljudi, a razlog zašto nema globalne pošasti gladi sa sedam milijardi ljudi je intenzivna poljoprivreda koju omogućuje upotreba zaštitnih kemikalija. Moramo spriječiti da druge vrste, koje isto imaju pravo jesti, a zovemo ih štetočine, kukci, glodavci, bakterije, gljive, da nam ne pojedu hranu prije nas. I zato upotrebljavamo kemijski arsenal. A on je kroz desetke i desetke godina počeo ozbiljno zagađivati podzemne vode. I pitanje je hoćemo li imati dovoljno vode za piće, a voda je važnija od hrane. Meni je žao ustanoviti da smo se, što se tiče znanosti, provincijalizirali do skoro beznačajnosti. Kad bismo imali nešto drugo na paleti, onda bih ja bio za nešto drugo ako mi to drugo izgleda bezopasnije. Ja ne želim ništa propovijedati, ja ne kažem da Hrvatska treba uzgajati GMO, dapače.
Zbog ovakvog kulturnog i medijskog efekta možda bi bilo najkorisnije da uzgaja samo prirodne biljke i da imamo restorane i turizam baziran na tome i da se svi obogatimo zbog toga što nemamo nijedne GM-biljke. Nemam ništa protiv toga, ali imam protiv nerazuma, protiv propagiranja i prodavanja nerazuma. Svi smo mi GMO, jer da nije bilo genetskih modifikacija – mutacija i rekombinacija 0 ne bi bilo evolucije.
Eliksir mladosti
U javnosti je veliku pažnju privuklo vaše otkriće koje su mediji prozvali 'eliksir mladosti'. Nemamo još eliksir mladosti, ali imamo dobre piste u tom pravcu. Mene je prije pet, šest godina počelo zanimati kako funkcioniraju vrlo rijetki organizmi koji pokazuju robusnost stotinu i tisuću puta veću od drugih. A sastavljeni su od iste DNA, istih proteina, sličan kemijski sastav, međutim, stanična mašinerija im je stotinu puta otpornija od vrlo slične mašinerije većine vrsta.
Radi se o bakteriji Deinococcus radiodurans, što znači da izdržava zračenje, i, još i važnije, jako duga razdoblja dehidracije, desetke godina. Isto tako postoje životinjice koje imaju i živčani sustav, i probavu, i plivaju, koje su isto tako strašno rezistentne. Ta su živa bića našla način kako se vratiti u život, kako na neki način uskrsnuti nakon što su klinički mrtva. Svakog dana živimo šest sati duže, a da ne znamo ni zašto. Pronašli smo, to je rad moje kolegice dr. Anite Kriško, da je problem riješen na najjednostavniji način, a to je sinteza malih molekula koje štite od oštećenja. Postoji nada sada, ako taj koktel supstanci nije otrovan za nas, da bismo vi i ja od toga mogli nešto pijuckati svako jutro ili večeri i praktički usporiti proces starenja. Živjeti mladi puno duže.
Vrlo vjerojatna, nešto prizemnija primjena bi bila da organe za transplantaciju, stanice za staničnu terapiju, itd. duže konzerviramo – održimo podobnima za korištenje. Hoće li nam ti "zaštitni kokteli" pomoći u prirodnoj konzerviranju hrane?
Trend kod čovjeka je da svakog dana živimo šest sati duže, a da ne znamo ni zašto. Žene žive 40 godina duže danas nego prije 150 godina. Razlog je vjerojatno higijena, izbjegavanje infektivnih bolesti, kvalitetnija prehrana itd. Statistike govore da će više od polovice ljudi rođenih danas biti stogodišnjaci, ukoliko se trend ne promijeni. Mi imamo te robusne organizme s njihovim malim protektivnim molekulama, što ako ih budemo mogli pijuckati i zaustaviti starenje i živjeti 200 godina?
Zamućivanje kriterija
U vrijeme prije nego je MedILS započeo s radom, bili ste u sukobu s premijerom Ivom Sanaderom i ministrom Draganom Primorcem. Je li se odnos države prema znanosti promijenio sada u zadnjih pola godine? Nisam bio u sukobu s premijerom, ali Vlada ni tada, a ni sada ne daje onoliku podršku MedILS-u koliko bi to bilo korisno za Vladu. MedILS bi trebao biti vitrina Hrvatske prema EU. Ne vidim još promjenu, osim što je sigurno pozitivan signal da se malo zaustavi taj trend koji je bio već toliko dug koliko i trajanje nove hrvatske države, a to je zamućivanje kriterija.
Bilo mi je žao vidjeti da smo u mnogočemu u znanosti išli unazad u usporedbi s vremenom kad sam ja studirao u Zagrebu, 1960-ih. Tada se puno bolje znalo tko zna, a tko ne zna i znanje se u pravom smislu cijenilo više nego sad. Sad je sve trgovina, koja zahtijeva promidžbu, medije, prodavanje nečega, pa i prodavanje magle. U ono loše, staro doba bilo je puno manje prodavanja magle i znalo se tko je bio najbolji matematičar, i tko je drugi najbolji, i tko je najbolji fizičar, i to je bilo bez obzira na to je li bio član KP ili ne.
Velika je šteta učinjena hrvatskoj znanosti i ona je jako provincijalizirana. Mi, sve zemlje bivše Jugoslavije zajedno smo danas u znanosti, nažalost, beznačajniji nego što smo to bili 1960-ih ili 1970-ih godina. Meni je žao ustanoviti da smo se, što se tiče znanosti, provincijalizirali do skoro beznačajnosti. To nije bio početni, ali je postao dodatni razlog zašto pokrenuti institut kao što je MedILS, i još 10 takvih ako je moguće, što prije vratiti kriterije, da se zna tko zna, a tko ne zna.
Uzletjeli smo
Kako se financira MedILS? Država je za uređenje te velike zgrade, u kojoj imamo mogućnost i laboratorijskog rada i boravka znanstvenika, možemo smjestiti do 50 ljudi, uložila negdje oko tri do tri i pol milijuna eura. Nama za tzv. hladni pogon, dakle za održavanje zgrade i administraciju, treba oko dva milijuna kuna na godinu. Imali smo to prethodnih godina od donacija 27 hrvatskih firmi, od kojih su dvije trećine sada zbog krize otpale.
Za razliku od vremena kad je inicijativa počela, a to je bio početak 1980-ih godina kada se moglo računati na velike inozemne donacije, sad se može dobiti novac samo za projekte. Da bismo mogli od jedne institucije dobiti projekte, morate pokazati da imate opremu, ljude i uvjete za rad koji će garantirati da će ono što predlažete kao istraživački projekt biti i provedeno. Nama je trebalo dugo da postanemo konkurentni u natjecanju s europskim institucijama i laboratorijima. Nakon što nam je zgrada predana, počeo je najteži period. Kao kad se avion zaleti i treba uzletjeti. Ako ne uzleti, razbit će se.
Mi smo sad, mislim, tek uzletjeli. U četiri godine smo publicirali sigurno više kvalitetnih publikacija nego što je to u biologiji i biomedicini uradila cijela jugoistočna Europa. A naš Institut ima samo pet grupa, sa svega 25 ljudi. Mi smo, dakle, postigli odmah izvrsnost jer su tu bili i profesori Dimitri Krainc, Ivan Đikić, Janoš Terzić, Ivo Sbalzarini i François Taddei, koji ujedno rade i u SAD-u, Njemačkoj i Francuskoj. Ali, treba plaćati mlade ljude.
Mi smo ostali izvan sustava, nama Ministarstvo ne daje ništa nakon stvarno liderskog poteza dvojice premijera, Ivice Račana i Ive Sanadera, da se investira u zgradu – a to je uvijek najlakše; ljudi vole investirati u zgrade, jer to ostaje, može se lijepo otvoriti. Vrlo je teško dobiti novac za mlade istraživače, jer to se ne vidi, kao i za sitne stvari – mi upotrebljavamo i kupujemo tisuće različitih kemikalija u malim flašicama, to nikoga ne impresionira, ali bez toga mi ne možemo raditi.
Sad smo se mogli natjecati za jedan ugovor od četiri milijuna eura, drugi od dva milijuna. Mislim da ćemo krajem ove godine već biti neovisni financijski i onda ćemo čekati sreću da neka od tih istraživanja koja su publicirana kao fundamentalna istraživanja u vrhunskim časopisima dovedu i do patenta, a to znači do nečeg primjenjivog sada i ovdje, te da se onda od licenci patenata možemo samofinancirati, kao što moj laboratorij u Parizu živi isto dobrim dijelom od licenci od naših patenata, Institut može postati neovisan. Bilo bi puno lakše da smo propali, pa da se netko dočepao zgrade. Moram pohvaliti grad Split koji nas je ranije ignorirao, a sada praktički pokriva deficit od izgubljenih donacija i garantira nam hladni pogon. Ali, bilo je jako teško, ne da ja želim opterećivati ljude svojim brigama, ali je bilo jako komplicirano dobiti lijepo izgledajuću praznu zgradu i čuti: "Dobro, Radmane, prije 20 godina si rekao da ćeš se sam pobrinuti za novce, izvoli se pobrinuti za novce."
Najteže je bilo kad nam stvarno ne samo da nisu pomagali, nego su nam zaplitali noge jako i to nije trajalo dugo, ali je bilo neugodno, bilo je tu i na televiziji čitanja kojekakvih anonimnih pisama koja su me jako povrijedila. Mi smo imali prekrasnu zgradu koju je lako zamisliti kao kasino ili hotel, tako da mislim da smo imali poteškoća i zbog toga. Bilo bi puno lakše da smo propali pa da se netko stvarno dočepao zgrade.
Jazz-bend
Situacija ipak i dalje nije dobra. Vaš znanstveni direktor, dr. Bojan Žagrović odlazi iz Hrvatske. Ja to ne vidim kao tragediju. MedILS je zamišljen kao protočni institut. Nije predviđeno da će ljudi imati karijere, da će početi raditi tu i ostati na Institutu do penzije, odnosno predviđeno je da to ne bude slučaj. Kad se pojavi neki mali Einstein ili Einsteinica, mi želimo da ima mjesta. Ovog ljeta tako dolazi čitav mali centar iz nanotehnologije. Ja nisam koncipirao MedILS kao što su veliki Max Planck instituti koji su nastali zbog jednog čovjeka; meni je žao kad to zovu Radmanov institut. Ja ne želim simfonijski orkestar gdje jedan dirigent dirigira svima, nama treba nešto puno kreativnije, mi moramo biti jazz-bend jer nemamo financijske mogućnosti da budemo simfonijski orkestar niti je to misija MedILS-a. On je jazz-bend, a jazz-bend zahtijeva vrhunske kreativne muzičare. Simfonijski orkestar zahtijeva super dirigenta i vrhunske izvođače.
Kako znanstveno napreduje MedILS? Kvaliteta rada, ako je i treba mjeriti, mjeri se takozvanim faktorom impakta, dakle koja je kvaliteta znanstvenih publikacija i gdje su objavljeni. Prosječni faktor impakta publikacija s adresom MedILS-a, gdje moram reći da je veći dio, ali ne sve, urađeno u Parizu, ili Frankfurtu, ili Bostonu, je 16,2. Za usporedbu, zavod za biologiju sveučilišta Harvard ima 8,3. Ako bismo impakt faktor podijelili s brojem istraživača, ako bismo impakt faktor podijelili s novcem u eurima, onda smo vjerojatno najefikasniji institut u Europi sigurno, a možda i u svijetu.
Kakva je suradnja Instituta MedILS s drugim znanstvenim institucijama u Hrvatskoj? Surađujemo s Medicinskim fakultetom u Splitu, no suradnja nije onoliko intenzivna koliko bih ja želio. Vjerojatno bi isto rekli i moji kolege sa Sveučilišta. Zašto to nismo efikasnije uradili, ne znam. Mislim da je dobar dio razloga u funkcioniranju institucija i ljudi koji vode te institucije. Nije bilo te spontanosti da se dočekamo otvorenih ruku nego svako gleda što će dobiti, a što izgubiti. To je mentalitet oskudice. Kao da ste neprijatelj svoje zemlje ako kažete: 'Nešto ovdje smrdi, ovo ne valja.' Ja sam jako sretan da se ulaže u sve što je kultura, umjetnost, ja nisam opsjednut komercijalom. Ali, kad bih ja bio odgovoran za državu, primijetio bih da, možda zbog tog osjećaja nacionalne neiživljenosti, da se puno više okrećemo prema prošlosti i deklariramo je slavnom, ne bi li si u sadašnjosti dali više važnosti. Mi možemo sebi dati više važnosti i biti značajniji u današnjem svijetu sada i ovdje tako što će živi ljudi stvarati nešto što će biti konkurentno ili barem zanimljivo cijelom svijetu.
Čini mi se da je u Hrvatskoj nepristojno, kao da ste neprijatelj svoje zemlje ako kažete: "Nešto ovdje smrdi, ovo ne valja." Svima je važno to iracionalno hvaljenje Hrvatskom, a mi smo općenito beznačajni, osim možda u sportu! Počnimo od dijagnoze. Moramo ustanoviti koja je dijagnoza i složiti se s njom. Zamislite ljubaznog liječnika koji ne kaže pacijentu, jer bi ga to povrijedilo ili uplašilo, da ima tuberkulozu i da odmah treba na antibiotike. To znači ubiti čovjeka. Te dijagnoze su nekad neugodne. Ali, to je vrlo teško u Hrvatskoj, nekakav je infantilan mentalitet – kao da kažete liječniku koji je korektno dijagnosticirao tuberkulozu da je bezobrazan, da je protiv vas i kako može tako nešto reći.
Odlikovanje za promicanje međunarodnog položaja i ugleda RH u području znanosti. Kao i većini ljudi, prija mi priznanje drugih, a nama koji dugo živimo i radimo u inozemstvu, to znači još i više. To mi je prvo priznanje za moj rad u Hrvatskoj, a imam ih jedno 12-15 u inozemstvu. Čovjek kad živi u inozemstvu ne može biti dovoljno prisutan u svojoj izvornoj domovini. Ili ljudi pretjeruju i kuju vas u zvijezde, jer ne znaju o čemu se točno radi, ili baš obratno, misle da se pravite važni zbog toga što živite u inozemstvu. Nemo profeta in patria. Zato mi je predsjedničko odlikovanje jako drago i važno priznanje. To je znak prisutnosti u svojoj zemlji i neutralizira neke negativne događaje koji se jesu događali u vezi s Institutom. Mislim da svi ljudi vole čuti aplauz.
Troje djece umjetnika Imamo divne diskusije u svim smjerovima. Moja supruga je muzičar i muzikolog, ja sam jako umjetnički nastrojen i puki je slučaj da sam izabrao znanost, dapače, izabrao sam znanost jer sam mislio da ću postati „totalno otkačeni ludi umjetnik koji se neće moći prehraniti“ i vjerojatno bi to bila istina, ali sam se odlučio disciplinirati, pa sam otišao u znanost. Ja se nalazim u obitelji u kojoj mi je neizmjerno ugodno. Obogaćuje mi život što mogu s djecom i sa suprugom razgovarati o muzici i slikarstvu, a ja njima pričam o znanosti. Ja uživam znanost najviše kroz onu dimenziju koja je zajednička s umjetnošću, a to je kreativnost, zamišljanje onoga što bi moglo biti.
Glazbeni dometi Sviram gitaru. Volim nekad malo zasvirati s obitelji pa pjevamo zajedno.
Buntovništvo 68' Živio sam ja tad i to intenzivno, da se tako izrazim. Francuzi mi tepaju da sam enfant terrible. Zato sam rekao predsjedniku Mesiću da me njegovo odlikovanje neće smiriti. Ispričao sam mu kako su u starom Beču politički i akademski moćnici „kažnjavali“ nemirne duhove tako što bi im dali nagrade i odlikovanja, čime bi ih često privukli u establišment i tako neutralizirali.
Bruxelles, Pariz, Boston, Zagreb ili Split? Ako baš mora biti jedan grad, onda ipak Pariz, iako mi more strašno fali. Možda kad mi snaga opadne, odaberem more i neki kaić.
Prethodni članci:
arti-201001270756006 arti-201001200638006 arti-201001130539006 arti-201001100484006
