Maja Vehovec, znanstvena savjetnica na Ekonomskom institutu u Zagrebu, već dugi niz godina bavi se tržištem rada, ljudskim potencijalima i socijalnim pitanjima, a devedesetih se bavila i stanjem u brodogradnji, posebno je pratila slučaj riječkog brodogradilišta "Viktor Lenac". Ovih je dana ta ozbiljna ekonomistica na svom Facebook profilu stanje oko slučaja Uljanik prokomentirala kratkom i jakom objavom: "15 narudžbi i mlrd minusa. I moja baba bi bolje ugovorila brodove. Ovo je gospodarski kriminal što god tko mislio o tome."
S prof. dr. Majom Vehovec, članicom stranke Pametno, razgovaramo o stanju u Uljaniku, o dostupnosti ozbiljnih informacija o tom slučaju, perspektivama i odgovornosti, ali i o važnosti utvrđivanja odgovornosti za stanje u kojem se našao Uljanik.
NET.HR: Vi ste se nedvosmisleno odredili da sumnje u gospodarski kriminal u Uljaniku nisu bez osnova.
VEHOVEC: Objavila sam taj post na temelju dostupnih informacija, istraživanja ozbiljnih novinara, ali i pokazatelja do kojih sam mogla doći. Bilo je puno objava, diskusija, a one su me vodile do toga da se može govoriti i o kriminalu, prijevari. Nesumnjivo se može govoriti o lošem gospodarenju. Ako ima kriminala i prijevare to će morati istražiti nadležne institucije, a meni kao ekonomistici u fokusu jest – loše gospodarenje. Za to postoje nesumnjivi dokazi ako se prate financijski rezultati Uljanika od 2012. do danas.
NET.HR: Koji su pokazatelji posebno trebali zvoniti na alarm?
VEHOVEC: U svakoj ekonomskoj slici to su gubici. Ako se taj gubitak pak reciklira, prenosi iz godine u godinu, tu nešto dubinski ne valja. Gubitak koji se vrti tako dugo nije normalno poslovanje i to je prvi znak Upravi i Nadzornom odboru da se mora trgnuti. Da mora tu situaciju prodiskutirati sa svojim vlasnicima i probati hitno naći rješenja. Pogledajmo samo posljednju godinu u Uljaniku. Početak 2018. u Uljaniku temelji se na katastrofalnom rezultatu Uljanika iz 2017. Iz medija saznajemo, slikovito rečeno, da se svaki brod gradio sa 100 milijuna kuna gubitaka. Mi danas govorimo prije svega na temelju medijskih analiza, a prava analiza bi se mogla napraviti nakon ozbiljnog due diligenca kompanije.
Saznajemo sada da je prije nekoliko godina u Uljaniku bila ozbiljna revizorska kuća, ali saznajemo također da nisu uslijedile nikakve reakcije. Prvu reakciju imamo tek u siječnju ove godine kada je Vlada odobrila 96 milijuna eura, s dijelom isplate u drugom dijelu godine, nakon što EU komisija odobri program restrukturiranja. No, što mi zapravo znamo o tom programu? Jedino iz medijskih napisa. Nije li bizarno da ja kao ekonomistica nisam u mogućnosti doći do cjelovitog dokumenta? Znam da taj dokument postoji u Ministarstvu gospodarstva, u Ministarstvu financija, u Vladi, u Bruxellesu, i tražila sam ga u ministarstvima na temelju prava na dostupnost informacija, ali nisam ga dobila.
Nisam dobili niti odgovor je li plan tajan ili javan. Dakle, i mi ekonomisti u ovom trenutku govorimo o Uljaniku samo na temelju tekstova i analiza u medijima, a to nije dobro. Nema razloga da cijeli proces ne bude mnogo transparentniji i da famozni plan restrukturiranja bude – javan. S obzirom na kompleksnu vlasničku strukturu, na broj zaposlenih, na značaj za cijelo hrvatsko gospodarstvo, ovo je sada već stakeholder problem, problem svih dionika, svih zainteresiranih subjekata, a ne samo vlasnički problem.
NET.HR: Ovih dana se vodi mnogo diskusija o tome tko je odgovoran, tko je odgovorniji, tko je trebao prvi reagirati?
VEHOVEC: Moje je mišljenje da postoji krivnja na svim stranama. Ne možemo govoriti samo o krivnji jedne upravljačke strukture. Svi su upleteni, namjerno ili nenamjerno.
Maja Vehovec
NET.HR: No, kada se gleda spirala gubitaka u dubinu financijskih izvješća, tko je trebao prvi reagirati? Tko je trebao početi rješavati problem mnogo ranije nego što se došlo do faze da se ne može isplatiti plaća radnicima?
VEHOVEC: Već kada bilježite gubitke dvije godine zaredom, mora se upaliti alarm. A u slučaju Uljanika imamo gubitke – pet godina. Nakon druge godine je trebalo urgentno reagirati. Problem restrukturiranja se otvorio zato jer EU komisija ne bi odobrila jamstva Vladi. Čitali smo da je ministar Marić rekao da taj plan restrukturiranja nije osobito kvalitetno napravljen, a dobili su za izradu šest mjeseci. Zašto nije nije bio gotov za primjerice četiri mjeseca? Onda bi plan bio predan EU komisiji u travnju, a možda bi Europska komisija već odgovorila do srpnja, pa bi restrukturiranje već započelo. Koliko znamo, Komisija je upozorila da brodogradnja nije samoodrživa,da stvara gubitke, i da su ti gubici sastavni dio same industrije i da ne ovise o tome tko je odobrio jamstva ili o nekim drugim vanjskim faktorima.
Sjećam se slučaja Viktor Lenac iz devedesetih, kada se počelo osvješćivati da brodogradilišta ne mogu ostati državna, da je vrijeme za privatizaciju. Posebno sam se bavila sudbinom kooperanata, na koje se značajno reflektiralo sve što se zbivalo s brodogradilištem. Tako će biti i sada i važno je voditi računa o tom multiplikativnom učinku. Brodogradnja ne može raditi bez Vlade, u svim državama EU vlade daju jamstva za kredite, i to je ta neizbježna veza brodogradilišta s Vladom. Konačno, država ima i 25 posto vlasništva i njeni su predstavnici u Nadzornom odboru. Dakle, i kada govorimo o odgovornosti, država, Vlada, je morala biti zainteresirana za pokazatelje o poslovanju Uljanika, njeni su predstavnici u NO morali reagirati.
Brodograđevna industrija nosi standardno više rizike kao što su kreditni rizik, valutni rizik, rizike likvidnosti. I zato se moralo mnogo ranije reagirati i zapravo je zastrašujuće neodgovorno da se nije reagiralo. Rizik likvidnosti je jako moćan. Uljanik je imao velike rezervacije za kašnjenje isporuka i to je posebno eskaliralo 2017. zbog izrade prototipnih proizvoda. Radnici su stjecali specijalistička znanja radeći na prototipovima, ali kašnjenja i penali stvarali su gubitak. I što sad s tim ljudima koji su usvojili izvanredna znanja? Hoće li ostati bez posla ili otići u inozemstvo u potrazi za poslom i odnijeti to znanje? Drugi veliki gubitak se očito događao na cijenama ugovaranja brodova. No, to je već posao za financijsku forenziku.
NET.HR: Može li se sada uopće više otpetljati ta spirala gubitaka i štetnog poslovanja?
VEHOVEC: Zagovornik sam smirenog i profesionalnog "raspetljavanja" problema. Treba naći rješenje koje je dugoročno održivo. Cijenim brodograditelje, mislim da imaju izvanredna znanja i bilo bi dobro naći rješenja koja će iskoristiti ta znanja.
NET.HR: Ovih dana je mnogo propitivanja kako je moguće da radnici, od kojih su mnogi mali dioničari, nisu bili informirani o stvarnom stanju u brodogradilištu, zašto nisu reagirali ranije, zašto su čekali da voda dođe do grla. Radnici okupljeni oko Stožera za spas brodogradnje tvrde međutim da nisu bili informirani, da ih se obmanjivalo, da su predstavnici sindikata bili u dogovoru s Upravom itd.
VEHOVEC: Ako je bilo svjesnog obmanjivanja, to je opet posao za DORH. Ali krenimo s dostupnim činjenicama. Predsjednik Uprave Uljanika je na toj funkciji od 2013. godine. To je gotovo šest godina. A gubitak se gomila pet godina. Članovi Uprave i članovi Nadzornog odbora su se mijenjali ali sigurno se može vidjeti tko je sve bio uključen. Radnici imaju 47 posto dionica i oni su prihvatili činjenicu da preko tih dionica budu vlasnici kompanije.
Međutim, to očito nisu shvatili sasvim ozbiljno. Oslonili su se na standardnu ulogu sindikata kao treće strane. Oni očito nisu bili svjesni svoje vlasničke uloge ili su ipak bili neodgovorni. Jer vidimo da se jako dugo nisu mogli organizirati kao mali dioničari, a sada su se vrlo brzo organizirali oko štrajkaškog odbora. Možda nisu bili informirani, a možda su sami trebali mnogo ranije potražiti način da budu informirani. Mogli su skupiti potpise i tražiti izvanrednu sjednicu dioničara, npr.
Dolazak radnika Uljanika na prosvjed u Zagreb
NET.HR: U Uljaniku ima nekoliko sindikata, a dio radnika je početkom ove godine odlučio organizirati Stožer upravo zato jer nisu imali svoje predstavnike u Nadzornom odboru, počeli su skupljati i potpise za Skupštinu dioničara.
VEHOVEC: To je sve bilo prekasno. Na žalost, oni su na svojim plećima iskusili taj problem financijske i vlasničke nepismenosti što znači posjedovati dionice. Oni su radili za plaću, uvjerena sam da su dobro radili i vjerojatno su vjerovali da i menadžment radi svoj posao. Vidim ovih dana da se i po društvenim mrežama podriva radnike škvera, da se insinuira da oni sigurno doma odnose alat, da su igrali briškulu u hladu itd. To me osobno vrlo žalosti. Da, ako je i bilo takvih primjera, apsolutno je nedopustivo u trenutku kada su ljudi egzistencijalno ugroženi zbog neisplate plaće potezati takve priče. Ako je i bilo takvih slučajeva za to odgovara onaj koji organizira posao.
NET.HR: Predsjednik Uprave Uljanika Gianni Rossanda ovih je dana ponudio svoju ostavku. Iza njega je, dakle, nekoliko godina gubitaka, menadžment je istodobno osnivao male paralelne tvrtke, njegova osobna primanja su bila očito impresivna ako je za izgradnju vile mogao dići višemilijunski kredit u banci itd. Je li moguće da će ostavka biti dovoljna, da će se predsjednik Uprave izvući neokrznuto, bez ikakve odgovornosti?
VEHOVEC: To bi bilo nedopustivo. Treba preispitati njegovu odgovornost. U Uljaniku treba maknuti cijelu Upravu, cijeli Nadzorni odbor i treba staviti nove ljude. Sada trebaju svi vlasnici pokazati punu odgovornost i izabrati ozbiljne ljude u Nadzorni odbor. Govorili smo o tome jesu li radnici-mali dioničari trebali reagirati ranije, a što je s drugim predstavnicima vlasnika u NO? Kako to da nisu reagirali predstavnici države? Ili predstavnici drugih jakih kompanija? Adris, Croatia osiguranje..? Ovdje imamo samo veću ili manju krivnju i veću ili manju odgovornost. Nema nevinih.
NET.HR: U ovom trenutku se u javnosti spominju samo neslužbene informacije da DORH provodi izvide. Ali nema službene potvrde. Je li moguće da odgovorni i u ovom slučaju izmaknu istrazi?
VEHOVEC: U ozbiljnoj demokraciji je nemoguće. Ali u Hrvatskoj je rak rana upravo to što institucije ne rade svoj posao. Kod nas je postalo pravilo da se ne rasvijetli ako se netko obogatio na čudan način. Da nitko ne odgovara, ili da minorno odgovara. Hrvatska ima problem s čudnim, ja bih rekla, mafijaških dilovima koji ostaju nerasvijetljeni.
To je nedopustivo. Ova zemlja ne može izaći iz gliba ako se to ne riješi. I za Uljanik je važan clean start. A to uključuje i jasno utvrđivanje odgovornosti onih koji su radili pogreške. Loše poslovanje mora van iz Uljanika. Osobno se nadam da će Uljanik dobiti kvalitetnu, profesionalnu Upravu. A onda slijedi plan restrukturiranja koji, na žalost, nismo vidjeli i možemo samo nagađati.
NET.HR: Kako komentirate uključivanje Danka Končara kao strateškog partnera u Uljanik?
VEHOVEC: S ulaskom Danka Končara zapravo počinje politička priča oko Uljanika. Više politička, a manje ekonomska. Ekonomski je poželjno da kompanija ima strateškog partnera, ali ovdje imamo partnera kojeg je izabrala Uprava koja je proizvodila gubitke, a njegov čovjek u Istri je bio Ivan Jakovčić, bivši lider IDS-a. Ja ne bih komentirala političku priču. Za mene kao ekonomisticu je dobrodošao svaki ozbiljan strateški partner s dobrim namjerama, ali mi ne znamo kakve su namjere Danka Končara.
Vjerojatno su zapisane u programu restrukturiranja do kojeg mi zapravo ne možemo doći. Sada dolazimo do priče o lokaciji, o stanogradnji, o turizmu... Osobno mislim da turizam može s brodogradnjom. Meni neće smetati pogled na brodogradilište ako mi je more čisto. No, sukob interesa Ivana Jakovčića je evidentan i zbilja je zabrinjavajuće da si je iskusan političar to dopustio.
NET.HR: Odgovornost Vlade? Postoji ili ne?
VEHOVEC: Kroz Nadzorni odbor morala je znati što se zbiva u Uljaniku i reagirati mnogo ranije. Nedopustiv je ovaj rakurs koji se sada pokušava nametnuti, da Vlada nema ništa s time ili obrnuto da sve od nje ovisi. Ni jedno ni drugo nije točno. Drugo, ono što posebno plaši jest nedostatak šire slike. Je li u reformskim planovima ove Vlade bilo brodogradnje? I uopće, ima li tih reformskih planova.
Kada je u siječnju ove godine utvrđeno koliki je gubitak Uljanika i što je izgledni scenarij ova je Vlada upravo kupovala stare izraelske avione. Imam kontakte u Izraelu i znam da se i mnogi Izraelci čude – što će nam ti stari avioni. No, hrvatska je Vlada u siječnju ove godine odlučila milijarde uložiti u stare avione. To dovoljno govori o prioritetima ove Vlade. I istodobno plaši. Jer pokazuje nedostatak ozbiljnijeg promišljanja ekonomske slike Hrvatske.