Gdje je stvarnost, a gdje fikcija, gdje istina, a gdje privid - glasilo je omiljeno pitanje slavnoga talijanskog pisca i nobelovca Luigija Pirandella. Pirandello koji je 1921. godine svojom dramom 'Šest lica traži autora' poljuljao tadašnji kazališni svijet, u postavi francuskog redatelja Francois-Michela Pesentija sa splitskim HNK uzdrmao ga je još više.
Radnja drame bi se dala opisati ovako: Otac, majka, pastorka, sin i dvoje djece, pošto ih je pisac odbacio ne ostvarivši ih u umjetničkom djelu, ponovno proživljavaju svoju dramu. Rodivši sina, majka se zaljubljuje u očeva tajnika i rodi mu troje dejce. Otac koji je otišao nakon mnogo godina susreće pastorku u javnoj kući gdje majka jedva spriječi incest. Otac ponovno prihvaća obitelj, ali lanac nevolja se nastavlja i to prvenstveno za nestrpljivu publiku koja pati od kroničnog nedostatka koncentracije.
No, zašto je tome tako? Pesenti je naime ogolio kazališnu atmosferu postavivši na brid okrenute daske na pozornici koje su otežavale hod glumaca, podario im dvojne uloge, utkao u radnju neprestano dizanje i spuštanje kazališnih rampi, zastora, uputa za svjetlo i kretanje glumaca na sceni te usporio i rastegnuo predstavu na dva i pol sata.
Usporedo s ovom obitelji na sceni proživljava još jednu dramu - ne prepoznaje se u pokušaju redatelja i njegovih glumaca da prikažu njihovu stvarnost. Riječ je zapravo o dvama planovima, od kojih jedan ispunjava duboko proživljena strast likova, a drugi uzaludnost nemogućeg pokušaja da se njihova drama odglumi. Pesenti je ukinuo tako ugodnu iluziju kazališta ili kako bi rekao kritičar Zvonimir Dobrović razgradio kazališnu stvarnost te osvijestio nekazališnu stvarnost. No, na kraju predstave redatelj Pesenti i splitski HNK od malobrojne preostale publike ipak su pobrali zaslužene ovacije.
