Kada je prije mjesec dana talijanski izbornik Dino Zoff pokušao "dežurne skeptike" uvjeriti da je igra "Azzura" pri pripremnom porazu od Norveške (0:1) bila bolja od one šest tjedana ranije kada su slavili protiv Figa i društva (2:0), mnogi nisu shvaćali kamo smjera "Zoffova filozofija".
"Iako smo izgubili, više smo kontrolirali igru, odigrali bolju utakmicu. Osim toga, Portugal smo dobili u večernjem susretu, a od Norvežana smo izgubili u poslijepodnevnom okršaju. Poslijepodnevni su susreti uvijek usporeniji. Noću je osvjetljenje drugačije i svaki pokret ustvari je optička varka", poput "čovjeka koji se hvata za slamčicu" zvučao je Zoff, uporno tvrdeći da je zadovoljniji nakon poraza u Oslu nego nakon trijumfa protiv Portugala.
To je bila "dijagnoza" samo osam dana uoči prvog talijanskog dvoboja na EURU, nakon četvrtog poraza "Azzura" u sedam ne baš briljantih pripremnih ogleda. Mjesec dana poslije, Zoff napokon ubire plodove rada i dobiva potvrdu "svog idejnog puta i koncepcije". Italija je u finalu Europskog prvenstva, a 58-godišnja legenda "calcia" nadomak je još jednog trofeja.
Kada je preuzeo reprezentaciju nakon kraha Cesarea Maldinia na Coupe de mondeu, obećao je "oprez, oprez i samo oprez", naglašavajući vraćanje korijenima talijanskog nogometa, bacanje naglaska na obranu, čisti "catenaccio".
Zoffova izbornička "vladavina" počela je u srpnju 1998., prvih deset utakmica nije doživio poraz. Otada pa do danas možda mu je najteže bilo zaspati nakon "ponižavajućeg poraza na uzavrelom Jugu", kada je Italija u Napulju prokockala 2:0 protiv Danaca i na kraju travnjak napustila poražena (2:3) u kvalifikacijama za odlazak na EURO.
Pripremni porazi od Belgije, Španjolske i Norveške, uoči odlaska u "niske zemlje", u talijanskoj su javnosti stvorili defetističko ozračje. Otvaranje protiv Turske još je jednom potvrdilo da "izbornik kamena izraza lica" neće podleći pritisku i pokušati "kupiti" simpatije talijanskih navijača.
Zahtjeve "tifosa" za uvrštavanjem Del Piera u početnu jedanaestoricu "odbacio je s gađenjem", a Inzaghiu je u vršku napada pridružio Francesca Tottia, "podebljavši" vezu "otkrićem iz Udinesea" Stefanom Fioreom. Bila je to Zoffova najveća taktička pobjeda. I Fiore i Totti odigrali su izvrsno, opravdavši izbornikovo povjerenje i odluku o uvođenju "Pinturiccia" tek u drugom poluvremenu.
Zoffova je nit vodilja od početka turnira bila vrlo jasna -"izvući maksimum s igračima koji su na raspolaganju". Ozljede su od "squadre" udaljile Vieria i Buffona, izostanak prvog napadača i prvog vratara oslabio je temelje "Azzura".
A Zoff je "na kraju balade" uveo momčad u finale Europskog prvenstva. . .
"Kao trener morate se naviknuti na golemu količinu kritika.
Moj je posao ostvariti cilj, a to se može samo upornim radom, nemijenjanjem vizije svakih pet minuta te izvlačenjem maksimuma u postojećim realnim okvirima", kao odgovor na često prozivanje na Apeninima ponudio je svoje viđenje Zoff.
U 22 godine dugoj igračkoj karijeri dosegao je teško ponovljive momčadske i osobne trijumfe. S Juventusom je osvojio šest "scudetta", sa 112 nastupa i dalje drži rekord po broju nastupa za talijansku reprezentaciju, a 1974. zabilježio je rekord od 1143 minute bez primljenog gola u svojoj mreži. Kada je s 41 navršenom godinom 1982. u Španjolskoj podigao pehar svjetskog prvaka, postao je jedinim talijanskim nogometašem koji je kao igrač osvojio i europski i svjetski tron. Nedjeljno finale 58-godišnjem Zoffu pruža priliku da tom rekordu pridoda i izborničko osvajanje nogometnog Mont Blanca.
