Još uvijek vladaju tuga i nevjerica nakon tragičnog gubitka Matije Capar, odmilja zvanog Capi i Oskara Kadrnka. Portal Zagreb.info prenio je posljednje zbogom koje je napisao Zoran Tepeš.
"Nije svibanj, koji je inače mjesec simbola patnje za sve Hrvate… ali i lipanj će ostati upisan u sva srca navijača. Najveća i najgora moguća tragedija dogodila se našem voljenom klubu Fustal Dinamu. Šok, tuga i nevjerica samo pola godine nakon što smo izgubili Matu Čuljka.
Legenda, prijatelj, suigrač, trener, duša od čovjeka, naš Capi i naš Oskar, tragično su preminuli. Ne postoji ikakva satisfakcija za užaljena srca, meni iskreno, čak ni osuda kriminalnoj braći Mamić i njihovim pomoćnicima.
Nakon trilera sa Makaranima potapšao sam ga po ramenu, a taj uvijek nasmijan i vedar čovjek mi je odgovorio :“Svaka vam čast dečki, sljedeće godine smo prvaci.“
Ti si prvak, heroj, zauvijek. I prošle i ove i svake godine koja slijedi. Heroj ulice i miljenik tribine. Ne znam koji plan Bog ima za sve nas, ali siguran sam da za tebe, odnosno za vas ima najbolje planove. Srest ćemo se gore negdje, na modrom nebu, u plavim šalovima 5 na 5. I uvijek ćeš pobijediti, jer – ti si pobjednik.
Moj prvi navijački huk počeo je prije nekih 13-14 godina. Ta vatra je trajala, ali je, nažalost, jenjavala s vremena na vrijeme. Bilo je svakakvih iskustava, dobrih i loših, nezaboravnih sjećanja, plača… svega. Onda se dogodio i bojkot i štošta drugo, razdori u klubu i među navijačima, ni danas nismo u potpunosti sigurni tko je tko… Nebitno, svi volimo Dinamo, naravno, preko nekih stvari se ne može preći, ali hoću reći – ne smijemo odustati.
Moj povratak Sjeveru započeo je ove godine u drugom mjesecu kada je Futsal Dinamo organizirao humanitarnu utakmicu u Krapini, kada smo svi dali svoje zadnje atome
snage da se skupe novci za bolesnu djevojčicu. Atmosfera predivna, ali ono najbitnije – huk s tribina, vjera u neko bolje sutra, nasmijani dečki u plavim dresovima. Opet je sve počelo… Opet su se vratili stari osjećaji, uzbuđenje, upornost i praćenje Svetinje po svim frontovima. Za to ste VI zaslužni. Futsal Dinamo mi je prirasao srcu, uvijek se ugodno osjećam na tribini s djevojkom i prijateljima, s ljudima koji dišu sa mnom za ovaj klub i za vas. I uvijek je bilo gušt gledati tebe, legendo, kak si pokazival klincima kako se igra nogomet.
Postoji neizmjerna tuga, ogromna, ali ponos i osmijeh jači su od bilo čega. Tvoj put, iskren, čist, bez ikakvih mrlja i s osmijehom na licu, ko i cijelog Futsal Dinama, vratio me tamo gdje pripadam.
Hvala ti, Matija, hvala i tebi, Oskare, tvoje godine su tek trebale doći. Nažalost, nećemo doživjeti tvoje majstorije, ali nećemo te ni zaboraviti. Nikada!"
