Smrt dvoipolgodišnje Nikol, djevojčice iz Nove Gradiške koja je u Klinici za dječje bolesti u Zagrebu podlegla teškim tjelesnim ozljedama koje joj je nanijela vlastita majka, potresla je Hrvatsku, ali i snažno uzdrmala sustav socijalne skrbi. Taj strašan slučaj, nažalost, samo je jedan u nizu stradavanja djece od strane njihovih roditelja. Nakon svakog od tih slučajeva javnost se s pravom pitala zašto socijalna služba nije poduzela ništa da zaštiti djecu ako je imala indicije i dokaze da u tim obiteljima ne vlada zdrava atmosfera, piše Glas Istre.
Posvajanje mukotrpno, a udomitelja premalo
Da nešto ozbiljno ne štima u sustavu obitelji i zaštite djece i njihovih prava, govori i poražavajući podatak da je u veljači ove godine u Hrvatskoj 4.439 djece bilo bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Od toga ih je 2.133 smješteno u domovima, a 2.306 u udomiteljskim obiteljima. Ovo je šokantan podatak s obzirom na to da je 2015. godine bilo upola manje djece u sustavu - 2.795. Nažalost, brojka posvojene djece u posljednjih pet godina gotovo da se nije pomaknula s mjesta. U 2015. godini tek ih je 126 našlo svoju obitelj, a lani 129, dok broj udomiteljskih obitelji neprestano opada, piše Glas Istre dodajući kako bi domovi za nezbrinutu djecu trebali biti samo privremeno rješenje za djecu dok im se ne pronađe adekvatna skrb, odnosno obitelj koja će im pružiti zdravi psihofizički razvoj.
Naime, prema Zakonu o socijalnoj skrbi, djeca mlađa od sedam godina mogu boraviti u domu samo privremeno, najdulje do šest mjeseci, no ni ta odredba se ne poštuje. Posvajanje je jako težak i mukotrpan proces s neizvjesnim ishodom, a udomiteljstvo zna biti psihički jako zahtjevno, zbog čega je u Hrvatskoj vrlo malo udomiteljskih obitelji.
Četiri strašna slučaja iz Istre
Glas Istre podsjeća i na četiri jeziva slučaja iz Istre kada je forsiranje očuvanja primarne obitelji, pa makar i sa samo jednim roditeljem, dovelo do tragičnog kraja. Godine 2017. u Puli je Chiara Pašić ubila svoga trogodišnjeg sinčića Denisa. Usprkos činjenici da je imala psihičkih problema još od rane mladosti, da joj je starija kći već oduzeta te upozorenjima socijalnoj službi na njeno raskalašeno i neodgovorno ponašanje, sin joj je ostavljen na skrb, a ona ga je ugušila jastukom kad je imao tri godine. Iako su utvrđeni ozbiljni propusti, četiri socijalne radnice koje su radile na slučaju Chiare Pašić dobile su samo ukor.
Nesređeni partnerski odnosi i sukobi oko skrbništva nad djetetom doveli su u studenome 2011. godine do nezapamćene tragedije u Vodnjanu kada je Mauro Pinzan prerezao vrat petogodišnjem sinu Samuelu, a zatim se objesio. U Raklju je na Uskrs 2009. godine 44-godišnji Roberto Percan kuhinjskim nožem ubio svoju suprugu i njihovog osmogodišnjeg sina Martina, a potom je sebi prerezao žile na rukama i sutradan preminuo u bolnici. U Rovinju je u svibnju 2010. Đuro Đurić ugušio svoga devetogodišnjeg sina Luku. Đurić je godinama bio nezaposlen i imao je problema s alkoholom, a dječakova majka nekoliko mjeseci ranije podnijela je zahtjev da se Đuriću zabrani susret s djecom.
