U pitanju je famozna Gavrilovićeva kupnja dijela tvrtki iz Gavrilović holdinga potkraj 1991. godine. Gavrilović je iskoristio to vrijeme Domovinskog rata, kada je upravo zbog ratnih okolnosti bio otežan rad državnih tijela. To je bilo i vrijeme kad je Hrvatska bila pod embargom te nije mogla nabavljati oružje ni drugu opremu za svoju obranu.
Tužiteljstvo je uvjereno da će dokazati Gavrilovićevu krivnju, kao i ulogu tadašnjeg ministra financija Martinovića u prikrivanju nezakonite kupnje tvrtki iz sastava Gavrilovića koje su tada bile u vlasništvu države.
Galerija
Gavrilovićev odvjetnik Rajko Čogurić upozorio je još jednom da je nastupila zastara za procesuiranje ovog slučaja, pa se ustrajavanjem na progonu krše prava njegova klijenta.
"Đuro Gavrilović nije korstio otežani rad državnih tijela tijekom rata. Osim toga, država je funkcionirala što se vidi po tome da je uspješno nabavljano oružje i da se Hrvatska uspješno obranila, a Gavrilović je i u tome pomogao.
Spasio je od propadanja gospodarski subjekt kakvih je mnogo u to vrijeme propalo", zaključio je Čogurić.
Među svjedocima će na sud biti pozvani Slavko Degoricija, Vjekoslav Brajović, Ivica Papeš i Dražen Melčić koji bi trebali opisati podrijetlo novca kojim je kupljen Gavrilović.
Kupnja tvrtki iz Gavrilović holdinga
Gavrilović je, kako stoji u optužnici, imao na pameti samo zaradu i to kupnjom tvrtki iz Gavrilović holdinga koje su bile u stečaju. Ukupna knjigovodstveno procijenjena vrijednost iznosila je tadašnjih 67.997.888,21 njemačkih maraka. Gavrilović je za njihovu kupnju potpisao ugovor 11. studenoga 1991. godine, s time da se obvezao platiti dio od 3.305.000,00 maraka u roku 90 dana. Preuzeo je tu obvezu iako u tom trenutku nije imao dostatnih sredstava, niti je, kako sumnjaju istražitelji, imao namjeru posegnuti za vlastitim novcem ne bi li kupio dijelove Gavrilovića.
Ministar financija odobrio transakciju
Kako nije imao novca Gavrilović se, stoji u optužnici, za pomoć obratio poduzetniku Ivici Papešu. Znao je, naime, da on na svom računu ima dva milijuna maraka koji su trebali biti iskorišteni za kupnju oružja, no realizacija toga je zapela. Zato je tražio tadašnjeg ministra financija Juru Martinovića, koji je u ono vrijeme bio ovlašten raspolagati novcem za obranu Hrvatske, da Papeš prebaci novac na njegov račun. Početkom ožujka Martinović je to i učinio, te se ubrzo na Gavrilovićevu austrijskom računu našla pozamašna svota.
On je pak tim novcem platio ugovoreni prvi dio svoje obveze za kupnju Gavrilovića, no istodobno je oštetio Hrvatsku jer se radilo o namjenskim sredstvima. U optužnici se navodi da je Gavrilović državi uzeo 7.894.346,63 kune. Zbog ovog poteza Gavrilović je optužen i za poticanje ministra financija na zloporabu ovlasti.
Pritisak zbog arbitražnog postupka
Gavrilović je optužnicu pokušao srušiti pozivajući se na slučaj bivšeg premijera Ive Sanadera. Naime, presudu Sanaderu za ratno profiterstvo, prema kojoj je kao zamjenik ministra vanjskih poslova ugovaranjem kredita za gradnju veleposlanstava potkraj 1994. godine sebi isposlovao proviziju od pet posto u gotovini, ukinuo je Ustavni sud RH zaključivši da je za to kazneno djelo nastupila zastara prije nego što je u lipnju 2010. godine izmijenjen Ustav. Tim izmjenama omogućen je progon nedjela iz doba Domovinskog rata i poslijeratne privatizacije.
Županijski sud u Zagrebu taj argument nije prihvatio, a obitelj Gavrilović optužnicu je ocijenila zastrašujućom, ističući da je konstruirana samo zbog pritiska na vođenje međunarodne arbitraže u kojoj Mesna industrija Gavrilović potražuje od Republike Hrvatske odštetu od 300 milijuna eura i brojne nekretnine u Petrinji.
