S jednim od najhladnokrvnijih ubojica u Hrvatskoj koji je osuđen za tri ubojstva i dva pokušaja ubojstva, silovanje, razbojstvo i piromaniju, nedavno je razgovarala naša reporterka Potrage, Silvana Menđušić.
Branko Markovac, kojega ironično nazivaju Medeni, u zatvorima je proveo pune 43 godine života.
U ekskluzivnom i iznimno zanimljivom razgovoru, našoj reporterki se između ostalog potužio kako nema gdje spavati. Naime, nakon izdržane zatvorske kazne, prepušten je sam sebi.
''Za sad kako je je. Kako nakon 43 godine pune izdržane kazne da izađem na ulicu, a da mi država ništa nije obezbijedila, ali baš ništa", potužio se Medeni koji se ne kaje zbog svojih zločina i koji je trenutno u privremenom smještaju, ali bi ubrzo mogao završiti na cesti.
Sličan slučaj dogodio se još jednom dugogodišnjem robijašu koji je bio osuđen ipak za nešto lakša kaznena djela. No, o njemu je brigu po izlasku iz zatvora pa sve do smrti, vodio inspektor koji ga je i strpao iza rešetaka.
Zanimljivo je da Zakon o izvršavanju kazne zatvora između ostalog kaže:
''...Zatvoreniku se omogućuje rad u skladu s njegovim zdravstvenim sposobnostima, stečenim znanjima i mogućnostima kaznionice, odnosno zatvora. Zatvorenika se potiče na rad radi održavanja i stjecanja stručnog znanja i iskustva, njegova osposobljavanja te radi tjelesnih i duševnih potreba...
...Od naknade za rad zatvorenika 30 posto se odvaja kao obvezna ušteđevina i polaže na banku ili štedionicu i isplaćuje se nakon izdržane kazne....''.
Zbog čega ova dvojica bivših robijaša nisu radila pa nisu imala niti kune na računima po izlasku na slobodu, a što bi im u prvim danima itekako bilo od pomoći, nije poznato.
No, vratimo se na priču o uglađenom, galantnom i iznimno lukavom provalniku, lopovu i prevarantu te njegovu specifičnom odnosu s inspektorom, a koja bi mogla poslužiti i kao podloga za zanimljivu televizijsku seriju.
''Okorjelog provalnika Josipa Mahovlića upoznao sam u policijskoj postaji u Đorđićevoj nakon što su ga kolege priveli. Policajci su odmah po hodniku počeli šaptati kako je to onaj tip koji je bio u vezi s jednom našom poznatom glumicom'', prisjeća se umirovljeni kriminalist i bivši dugogodišnji voditelj ekipe za očevide Policijske uprave zagrebačke, Branko Lazarević.
(LAZAREVIĆ JE CIJELI RADNI VIJEK PROVEO NA JOŽINIM OČEVIDIMA, A NA KRAJU JE SAMO ON BRINUO O NJEMU)
Lazarević, kojega od milja svi zovu Lazo, ne miruje ni u mirovini, već je dosad izdao šest knjiga, a među njima je i knjiga o prvom hrvatskom serijskom ubojici Vinku Pintariću. Lazo je nedavno završio knjigu i o Josipu Mahovliću Joži, prekaljenom lopovu, koji je zbog bolesti u staračkom domu preminuo prije otprilike pet godina.
Uvijek uglađen u odijelu i s aktovkom
Zanimljivo je kako se u posljednjim godinama života o Joži brinuo upravo čovjek koji je svoj cijeli radnik vijek proveo na njegovim očevidima. Joža nije imao nikoga. Premda je cijeli život živio kao gospodin i družio se samo sa zagrebačkim jet-setom i brojnim poznatim osobama, posljednje je godine proveo u bijedi, a pomagao mu je bivši policajac. Tri puta je dolijao i u zatvoru je proveo ukupno oko 25 godina. Nakon samo jednog uhićenja uspjeli su mu dokazati 180 provala u stanove.
''Joža je bio specifičan, a tako je i 'radio'. Bio je gospodin. Uvijek uglađen u odijelu i kravati s aktovkom u ruci. Družio se najviše s poznatim i javnim osobama po finim mjestima jer je tako upoznavao bogate 'žrtve' koje bi mogao opljačkati. Nikome nije bio sumnjiv jer je bio galantan. Prodavao je priču da je povratnik iz Njemačke gdje su mu u prometnoj nesreći poginuli sin i supruga te da je od osiguranja dobio veliku odštetu'', priča Lazarević.
Fini lokali i hoteli Joži su odgovarali jer, među ostalim, tamo nije bilo racija. S brojnim damama iz javnog života bio je u vezi. Bio je široke ruke. Problem je jedino bio što su nakit i bunde koje im je darivao bili ukradeni, pa su tako i one, ni krive ni dužne, završile u policijskim spisima. Lazarević kaže kako Joža nije mogao odoljeti pa je provalio i kod poneke poznate osobe poput glumaca, jednog meteorologa, ali i visokopozicioniranog dužnosnika u bivšoj Jugoslaviji, Josipa Vrhovca. Upravo tu zadnju krađu je priznao tek nakon 22 godine.
Od siromašnih nije uzimao već im ostavljao
''Jedno vrijeme prijateljevao je s bogatim zagrebačkim pekarom, ali smo otkrili da je čak i njemu tri puta provalio u stan'', priča Lazo.
Joža je na zagrebačkom području, a bilo je to u vrijeme bivše države, djelovao tako da bi u oglasniku provjeravao tko otvara tvrtku ili obrt i traži kompanjona. Onako uglađen pojavio bi se na nekoliko adresa, ali u vrijeme kada je za očekivati da su ljudi na poslu, a da je kod kuće eventualno baka koja s njima živi. Lijepo bi se predstavio i tako uljudnog ga je gotovo svaka starija gospođa puštala u stan. I dok su čavrljali, on bi snimao situaciju. Pričekao bi da se gospođa uputi na tržnicu i krenuo s njom dio puta. Nakon što bi se pozdravili, znao je da ima barem sat vremena za ''operaciju''.
Znao je provaljivati i bez prethodne “provjere”. Ako bi naišao na siromašniji stan i vidio iznošene cipele, osobito dječje, ostavio bi na stolu nešto novca i otišao. U jednom ga je slučaju ulovila vlasnica stana baš kad je obijao sef s novcem. Brzo se snašao i počeo glumiti da je pijan. Na njezin upit što on radi u njezinu stanu, odvratio joj je istim pitanjem. Nije bio grub, već joj je prodao priču kako se napio dolje u kafiću, posvađao sa ženom i da je pošao u svoj stan po još novca, ali da se očito zabunio.
(JOSIP MAHOVLIĆ JE OPLJAČKAO I KUĆU VISOKOPOZICIONIRANOG DUŽNOSNIKA BIVŠE JUGOSLAVIJE)
''Žena ga je pustila i nije prijavila. Tek kada smo ga nedugo nakon toga uhitili i na televiziji je bila vijest da je dolijao serijski pljačkaš, ona ga je prepoznala i naknadno prijavila'', prisjeća se Lazarević.
No, djelovao je on i u Njemačkoj. Tamo je imao drukčiji pristup. Na stubištima zgrada na ulaznim bi vratima stanova provjeravao prezimena i tražio ''naše'' ljude. Osobito su mu bili ''dragi'' Dalmatinci.
S pršutom u pljačku
''Pozvonio bi čovjeku na vrata, pristojno se predstavio i rekao mu da ga pozdravlja rođak taj i taj. Često se događalo da bi mu čovjek odgovorio kako nema rođaka pod tim imenom, ali je Joža bio maher pa riječ po riječ i nerijetko bi završio u stanu tih ljudi koje bi zatim okrao'', prepričava umirovljeni policajac. Upravo jedan od tih ljudi dao mu je ideju kako da dalje posluje. Naime, čovjek je doista mislio kako ga je poslao njegov rođak i dodao da mu je mogao barem pršut poslati. Od tada je na vrata žrtvama dolazio s pršutom. Ponekad je jedan te isti pršut i po 15 dana nosio dok netko ne bi nasjeo.
Umro u bijedi, a ružu na grob mu položio samo policajac
''Uzimao je tim ljudima ušteđevinu koju su postigli mukotrpnim
radom i namijenili za gradnju kuće u domovini. Pitao sam ga
jednom kaje li se, a on je odgovorio 'ne'. Smatrao je da je tim
ljudima veći problem što im je narušio privatnost'', kaže
Lazarević.
Svoj zadnji posao pokušao je odraditi u Maksimiru kada je imao 60
godina. Počeo je drhtati i odustao od akcije. Teško se razbolio i
amputirali su mu nogu.
Živio je sam u trošnoj kućici na Žumberku u siromaštvu i od socijalne pomoći. Jedino ga je bivši policajac tri godine dva puta tjedno posjećivao i pomagao mu financijski.
''Pitao sam ga zar nije ništa novca ostavio za stare dane. Rekao je kako je nešto ostavio u Švicarskoj. To mu ne vjerujem jer sam mu nudio da ga odvezem po taj novac, ali nikada nije pristao'', priznaje Lazarević.
Galantni lopov, provalnik i zavodnik umro je sam, zaboravljen i bez kune. Samo mu je policajac ostavio ružu na grobu.
(JOSIP MAHOVLIĆ JE UMRO SAM I U BIJEDI)
