Gotovo 17 godina od likvidacije Vjeke Sliška, u ono vrijeme nazivanog kraljem poker-aparata, a u policijskim evidencijama etiketiranog i vođom jednog od zagrebačkih kriminalnih klanova, okončan je sudski proces i protiv posljednjeg upletenog u taj atentat. Marko Nikolić, zvan Markoni, 54-godišnji bivši logističar SIS-a rodom iz BiH, koji je trenutno jedan od najtraženijih hrvatskih bjegnaca, pravomoćno je osuđen na 12 godina zatvora zbog sudjelovanja u Sliškovom ubojstvu. Pomogao je, kaže sud, Jamesu Cappiauu, beglijskom legionaru, plaćeniku, hladnokrvnom strijelcu, s odličnom logistikom i plaćom u Hrvatskoj vojsci, da izvede atentat na Sliška, ustrijelivši ga na prepunom Cvjetnom trgu. Nikolić, koji se u tom času nalazio u kafiću PIF, zajedno s drugim suučesnikom Samirom Ivoševićem, koji se nalazio u slastičarnici Zagreb, motrio je kada će Sliško naići. Dojavio je to Cappiau, te se odmah dao u bijeg. Sada je pravomoćno proglašen krivim za pomaganje u likvidaciji koja je obilježila kraj jedne ere u zagrebačkom krim miljeu.
Atentatora je ubio Sliškov tjelohranitelj
Cappiau je tog 22. ožujka 2001. godine pucao u Sliška, nanijevši mu ozljede kojima je ovaj podlegao nekoliko dana kasnije, 29. ožujka. Samog Cappiaua svega par trenutaka kasnije, na Cvjetnom trgu prepunom prolaznika, ustrijelio je Sliškov tjelohranitelj Ivica Bertić. On je osuđen na devet godina zatvora, dok je Ivošević kažnjen s 13 godina. Priznao je na sudu da je za 5.000 tadašnjih maraka motrio nailazak Sliškovog vozila što je dojavio Cappiau. No, Nikolićevu ulogu nikada nije potvrdio. Bertić nikada nije prežalio što Sliško tog dana i sam nije bio naoružan, iako pancirku nikada nije nosio.
Sud je na kraju rekonstruirao ulogu čovjeka koji je pomogao Cappiau i Ivoševiću, te pobjegao iz Hrvatske i prema svim dostupnim informacijama skriva se u Južnoj Americi.
Povećan iznos nagrade za likvidaciju
Likvidacija Vjeke Sliška, samo prema onome što je tijekom procesa utvrđeno, organizirana je do najsitnijih detalja. Iako je prvotno plaćeno 80 tisuća maraka, nagrada je podignuta na 200 tisuća maraka kako bi umjesto u blizini zagrebačke zračne luke ubojstvo bilo realizirano za naručitelju atraktivnijoj lokaciji - u središtu Zagreba u blizini Sliškovog elitnog doma na samom Cvjetnom trgu. Njegova udovica Danijela, kasnije se udala za Dražena Golemovića, koji je postao kralj istarskih vila, dok mu je brat Marko Sliško likvidiran u siječnju 2003. godine pred obiteljskim hotelom u blizini zagrebačkog Autobusnog kolodvora. To ubojstvo nikada nije riješeno. Ne zna se ni tko je ubio Vinka Žuljevića-Klicu s kojim je Sliško za života bio blizak.
Marko Nikolić, koji je koristio i lažni identitet Marko Antunović, na prvom je suđenju bio proglašen krivim i kažnjen s 30 godina zatvora, da bi na drugom bio oslobođen krivnje. Sada je ipak, u trećem procesu što je pravomoćno okončan presudom Vrhovnog suda RH, ponovno dokazana njegova uloga.
Unajmljeni stan, radio-veza, oružje...
Nikolić je, naime, unajmio stan u Varičakovoj ulici u Zagrebu, u kojem je zajedno s Cappiauom i Ivoševićem pripremao atentat na Vjeku Sliška. Pokušao je doduše u pisanim žalbama što ih je podnosnio, relativizirati svoje pojavljivanje u tom stanu. Tvrdio je da ga je imao samo za privatne provode. No, uz obiteljski dom u Ilici 154, te još jedan stan u Ilici 63, teško je bilo povjerovati da je potpuno slučajno baš tamo bio u kontaktu s atentatorom i drugim pomagačem. Zato je sud zaključio kako je samo nastojao izbjeći povezivanje s ubojstvom Vjeke Sliška. Nije uspio.
Iako je u istrazi ovog slučaja učinjeno niz neshvatljivih propusta presuda je ipak postala konačna. Potpuno je tako neobjašnjivo zašto svjedokinja iz PIF-a, mlada žena koja je vidjela crnokosnog muškarca sa slušalicom u uhu, nikada nije odvedena na prepoznavanje. Istražitelji joj nikada nisu pokazali fotografiju Marka Nikolića ili Marka Antunovića iako je to moglo riješiti osnovnu dilemu.
Vojna logistika, pomoć iz policije
Ipak, unatoč pomnom planiraju, nakon što su u Sliška ispaljeni smrtonosni hici, ostali su i brojni dokazi koji su doveli do ovog raspleta. Naime, i Cappiau i Ivošević imali su potpuno identične uređaje - radio stanice za komuniciranje, kakvu je očito koristio i Nikolić. U njegovom stanu pronađena je baterija upravo za taj uređaj, a kako je ranije radio kao logističar u SIS-u, tajnoj službi hrvatske vojske, oprema mu je bila dostupna. Da mu je upravo Nikolić u vojnom skladištu davao opremu potvrdio je i Mariano Alejandro Bellefant, umirovljeni satnik HV-a, bivši pripadnik 4. brigade, koji se također našao među desecima svjedoka ove urote koja je rezultirala Sliškovim ubojstvom. Na kraju je presudan bio iskaz vještaka koji je potvrdio da su baterije iz Nikolićevog stana namijenjene upravo za uređaj kakav je imao Cappiau - Motorolu Radius GP 300.
Povezavši taj podatak s činjenicom da je Nikolić od MUP-a, koristeći pak svoje veze u vojnim strukturama, došao i do lažne osobne iskaznice s imenom Marko Antunović, te da je kod njega pronađena pancirka, kao i kutija s većom količinom streljiva, sud je zaključio kako je upravo on sudjelovao u nabavci opreme što je korištena za atentata na Sliška. Da je svojevremeno radio za vojsku, u MORH-u su na sve moguće načine pokušali zataškati. Odgovorili su čak službeno sudu kako Marko Nikolić nikada nije bio u djelatnom sastavu HV-a ni SIS-a. No, prema presudi, sasvim je izvjesno da je netko u MUP-u ilegalno Nikoliću izdao osobnu ispravu s krivim imenom, a MORH je to krio.
Proziran pokušaj ostavljanja računa
Nikolić se pokušao izvući i s ostavljena dva računa - za kremu i mineralnu vodu - koji su pronađeni u njegovom stanu u Ilici 63. Računi nose datum 22. ožujka 2001. godine i izdani su u trgovinama u relativnoj blizini Cvjetnog trga - u Ilici i Medulićevoj. Iako su mu po njegovom mišljenju trebali poslužiti kao alibi, suci su se na njih prilično ironično osvrnuli u presudi. "Potpuno smo sigurni da ti računi nisu slučajno ostavljeni na tom stolu", zaključuju poručujući jasno Nikoliću da su pročitali njegovu konstrukciju da podmetne račune kao dokaze u vlastitu korist.
Sudski postupak sada je pravomoćno okončan, no istražiteljima ostaje neugodna istina da nikada nisu otkrili tko je Sliškovo ubojstvo naručio i platio.