Puno je opasnih situacija u kojima se novinari nađu tijekom obavljanja svog posla. Opasnosti su posebno izvrgnuti oni koji prate crnu kroniku. I to ne iz sudnica ili redovitih konferencija za novinare u policijskim prostorijama, već oni na terenu.
Svaki teren je neizvjestan i nikad ne znaš tko i što će te ondje dočekati. Stoga smo odlučili prisjetiti se nekoliko najupečatljivijih slučajeva u kojima su se novinari izložili opasnosti i svoju 'glavu stavili na panj'.
Dugogodišnji i iskusni novinar Slobodne Dalmacije, Marko Didić, o svom iskustvu dosad nije želio govoriti u javnosti jer mu cijeli slučaj još uvijek ostavlja 'gorak okus u ustima'. No za Vijesti.hr je ipak pristao prepričati događaj koji će u njegovoj karijeri, ali i u privatnom životu, zauvijek ostati urezan.
Nažalost, slučaj je završio tragedijom kojoj je Didić osobno svjedočio. Događaj koji se zbio u listopadu 2017. godine je javnosti poznat po izvještavanju medija o muškarcu koji se u automobilu raznio s dvije ručne bombe na plaži Obojena svjetlost na splitskom Kašteletu.
Noćna mora koja je počela godinama ranije
Njegove posljednje riječi upućene mobitelom prijatelju su bile: "Sad ću se raznit u autu". I, nažalost, raznio se. No, javnosti dosad nije bilo poznato da je taj prijatelj kojem je uputio posljednje riječi bio upravo ugledni novinar Didić.
"Iza te tragedije stoji teška priča i dugogodišnja borba oca koji se borio za pravdu svoje kćeri koju je seksualno napastvovao obiteljski prijatelj. Institucije i pravda su zakazali, a on se borio i sve više gubio nadu u pravedan ishod sve dok naposlijetku više nije vidio drugi izlaz", govori Didić.
Naime, priča počinje još 2009. godine kada je njegovu, tada 16-godišnju kćer, spolno napastvovao obiteljski prijatelj.
Otac djevojčice je policiji prijavio silovanje, a prijavu je podnio i Županijskom državnom odvjetništvu. Međutim, optužba za silovanje je odbačena jer djevojčica navodno nije izrijekom rekla 'ne'.
Tek u travnju 2016. godine je, tada 61-godišnjak, nepravomoćno na Općinskom sudu u Splitu osuđen na samo šest mjeseci zatvora zbog spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta starijeg od 15 godina.
Iščekujući pravdu, a uvidjevši nepravdu koja se događala, tada 49-godišnji pomorac je u lipnju 2010. godine došao pred vrata stana čovjeka kojeg je optuživao za silovanje kćeri. Sa sobom je ponio mačetu. U siječnju 2012. godine je nepravomoćno na Općinskom sudu u Splitu nepravomoćno osuđen na četiri mjeseca zatvora, uvjetno na godinu dana. Zato što je došao do vrata stana svoga nekadašnjeg obiteljskog prijatelja te mu je, kako je sud utvrdio, četrdesetak puta mačetom, dužine 60 centimetara, udarao po blindiranim vratima vičući: "Pedofilčino jedna, otvori vrata, ubit ću te! Ljudi, živite u blizini pedofila!".
'Mene su odmah osudili, a pedofilu održali tek jedno ročište'
U odsutnosti je osuđen za kazneno djelo prijetnje dok je u tom periodu muškarcu osumnjičenom za seksualno iskorištavanje tinejdžerice održano tek jedno ročište.
"Moj slučaj sud je okončao vrlo brzo nepravomoćnom presudom, dok je u slučaju profesora, gdje je žrtva moja kći, održano samo jedno sudsko ročište i postupak je daleko od okončanja. Gledati moj 'slučaj mačeta' izvan životnog i pravosudnog konteksta znači stigmatizirati mene kao roditelja i moju kćer kao žrtvu", kazao je tada ogorčeni otac za Slobodnu Dalmaciju. Do tada nije imao ni jednu prekršajnu, a kamoli kaznenu prijavu.
Sve je to na njega kao oca ostavilo dubok trag, a uslijed svih tih okolnosti se i obitelj raspala. Naime, razveo se od žene.
'Za mene on nije bio 'samo priča''
"Nakon 'slučaja mačeta' mi se u stvari prvi put javio. Zbog toga je završio u istražnom zatvoru, a po izlasku me nazvao. Mislio sam da je ljut na mene i da će mi je*at majku, ali je razgovor protekao mirno i tada mi je osobno prvi put ispričao cijelu svoju priču i što ga je navelo da ode pred vrata tog čovjeka koji je, dok se ovome svijet rušio, i dalje nastavio živjeti i raditi kao ugledni profesor", prisjeća se Didić prvog susreta s nesretnim muškarcem.
Bio je ljut i revoltiran institucijama i sudom.
"Godinama sam nastavio s njim surađivati jer sam i sam uvidio koliko je propusta učinjeno i koliki mu je nepravde naneseno. Za mene to s vremenom više nije bio 'samo priča', a i on je mene doživljavao više od novinara jer je vidio da sam jedini koji detaljno prati njegove slučajeve. Želio sam mu pomoć i trudio se koliko je bilo u mojoj moći. To je bio čovjek koji je bio u ratu, a život je proveo kao pomorac. Toj obitelji ništa nije nedostajalo, a osobito su materijalno dobro stajali zbog njegova posla. No, ovo ih je uništilo. Sve se počelo raspadat", govori novinar Slobodne Dalmacije.
'Borio se za pravdu i svoju kćer. Trebao sam uvidjeti koliko je dramatičn situacija'
Čini se kako ga je dotukla banalna presuda od šest mjeseci na koju je bio osuđen muškarac koji mu je spolno zlostavljao kćer. Tada je opet zvao Didića koji zbog posla i brojnih drugih priča na kojima je radio, nije uspio naći vremena da se nađe s njim.
"Sebe sudim jer nisam primijetio u kojem je stanju i koliko je dramatično. Zbog opisa našeg posla pratimo bezbroj slučajeva koji nisu toliko teški i značajni, a ovdje je bila riječ o čovjeku koji se borio za svoju kćer koju je buzuvjetno volio", opisuje Didić.
"Samo pet ili šest dana nakon što smo posljednji put pričali i zapalili cigaretu ispred Slobodne, na mobitel sam primio poziv s nepoznatog broja. Javio sam se, a s druge strane mi se predstavio policajac i kazao mi kako imaju kriznu i bezizlaznu situaciju. 'Imamo čovjeka koji ima dvije bombe, pod utjecajem alkohola je i traži da ti dođeš', kazao mi je policajac. 'Je li problem?', pitao me, a ja sam mu rekao da nije. Ubrzo sam došao na mjesto događaja na Kaštelet. Bila je tamo i interventna i specijalna policija kao i pregovarač, ali oni su o tom čovjeku znali samo iz 'slučaja mačeta'. Nisu imali informacije o pozadini cijelog slučaja. Ja sam im pokušao objasniti što se sve događalo prethodnih godina i zašto to čini, ne bi li bolje shvatili situaciju“, opisuje Didić trenutke prije nego će nesretnik sebi presuditi.
"Kazao sam im i da on nikome ne želi i neće nauditi, a ako to i učini da će presuditi samo sebi i nikome drugome. Svaka čast i policajcima jer su u nekoliko navrata mogli pucati s obzirom da im se u nekoliko navrata ozbiljno približio noseći u svakoj ruci po bombu. Osim toga, u blizini je bilo dosta prolaznika i turista. Probijao je i policijsku barikadu. Vikali su: 'Stoj, pucat ću!', ali nisu pucali i divim im se zbog toga", prepričava Didić dramatičnu situaciju u kojoj se zatekao.
'Želio sam mu prići i zagrliti ga'
"Mislio sam da mogu pomoći. Mislio sam da će moj razgovor s njim pomoći, ali nije. Rekao mi je: 'Prijatelju, dođi da te zagrlim'. Cijenio je to što sam došao. Želio sam mu prići i zagrliti ga, ali me zapovjednik molio da to ne radim jer ima dvije bombe i pijan je. Tada sam osjetio kao da sam ga razočarao. Zvao sam ga na mobitel. Nije se više javljao. Ušao je u auto i odjednom svjetlost i prasak. Ne znam jesu li eksplodirale dvije ili četiri bombe. Raznio se. I kako sam predvidio, nitko drugi nije stradao“, govori dugogodišnji novinar dok mu glas postaje sve tiši.
U redakciji su mu rekli da ne treba pisati o slučaju i da uzme slobodno nekoliko dana. Didić doista nije pisao o tome, ali je nastavio raditi.
"U trenutku eksplozije mi je samo kroz glavu prošlo: 'Tek sad ništa neće biti riješeno kako treba. Tko će 'gurati' dalje priču? Tko će se boriti za pravdu te djevojčice? Tko će uglednog profesora koji seksualno zlostavlja djecu prokazati i pravedno kazniti?' I doista-više nitko ne piše u kojoj su fazi ti slučajevi. Svi se samo sjećaju 'onoga koji se raznio bombama', a mnogi ni ne znaju zašto", kazuje poznati novinar i priznaje:
"Dvojio sam da li da odem na sprovod. Nisam smogao snage. Ali još uvijek sam u kontaktu s nekim njegovim prijateljima."
