Napisao sam tisuće stranica kucanih tekstova, stotine radio-emisija, desetak redovnih kolumni, godinama sam sa Nenadom Špirom Polimcem punio sve hrvatske novine filmskim kritikama, vodio sam bar tri redovne televizijske emisije, najavljivao sam filmove u kinima (no to je zbilja bilo bizarno!), vodio press-konferencije i glumio u dječjoj dramskoj grupi Radio Zagreba, no pisanje prvog teksta za internet je, osjećam, istinsko skidanje jungfera: ne znam je li to pametno ili glupo, dobro ili loše, no svakako nešto sasvim drugačije.
Inače, svi pametni ljudi iz moje okoline potpuno su poludjeli za netom, šalju si desetke e-mailova dnevno, ne silaze s amazon.coma, ljubavnicama naručuju ?Victoria secret? rublje i uglavnom imaju posve jasne slike o internet-biznisu (svakako, za razliku od mene znaju preko kompjutora bar poslati dokument ili fotku). Samo sam ja nekako zaostao.
Polako, nije ono što mislite. Dapače, još dosta davno znao sam da će internet biti velik: točnije prije sedam, osam godina. Ne mogu zaboraviti taj trenutak: vraćao sam se sa nekakvog puta s Ivanom, svojom sadašnjom suprugom (koja je danas najveći manijak interneta: žena je osnivačica Klika!) i dok je ona vozila (mislim da smo bili u Italiji na skijanju), ja sam udobno slušao Tupaca i čitao ?Face? .
U tada doista važnom časopisu alternativne kulture (?Face? je danas mainstream limunada) bio je i nekakav tekstuljak o kompjutorskoj pojavi umreženja, zvanoj internet i tome kako je par pametnih ljudi navučeno na potpuno novu vrst komunikacije, nešto o chatovima, Williamu ?Neuromanceru? Gibsonu i to je uglavnom bilo sve. Čak nitko nije ni tvrdio da će internet ubiti tv, no ja sam imao pravu religioznu viziju: vidio sam Novi Svijet, milijune ljudi kako preko kompjutora mogu učiniti sve i doći do svega, nije me brinuo Veliki Brat, vidio sam samo digitalnu Arkadiju, bla bla bla.
Zapaljiv kakav jesam, odmah sam ženu htio uvući u te tek rođene, dozom 68-aštva zaražene ideje, no ona je bila dosta rezervirana: ?Bit će to neka vrsta FM-a?, hladno je arbitrirala, bez neke veće želje za razgovorom.
Sjećam se da sam bio dosta nadrkan što ne razumije neopisive potencijale tog neta, ali sam vremenom zaboravio na stvar: tada sam još pisao za ?Globus? na onoj odvratnoj narandžastoj šrajb-mašini, koja je uvijek crnila slova sa rupama ( q, o, p, a, d, g, itd) i jedini kompjutorski domet na prvim prelamačkim ?Macovima? (koje smo vidovito još 90-te kupili) bio je da sam jednom pogodio rupu u golfu prvim udarcem, a mašina mi je, prijetvorno me hvaleći, desetak puta ponovila udarac.
Svega sam se sjetio mnogo kasnije: mislim da je to bilo krajem '86., kada sam u ?Newsweeku? ili ?Timeu? pročitao tekst o tome da je Bill Gates dobio slom živaca jer je shvatio da sa netom alarmantno kasni: sakupio je tada sve dječake iz Microsofta i objavio rat Netscapeu i odlazak na virtualne ?madrace?: ?Sada ćemo na neko vrijeme zalediti ostale operacije i potpuno se posvetiti netu.? Ostalo je naravno povijest.
Ne mislim debilno tvrditi da sam bio pametniji ili pronicljiviji od Gatesa, katkad naprosto imam neke medijske flasheve ('79. sam čuo nekog prethistorijskog rappera i pomislio kako je to konačno to); naprosto sam užasno star i iskusan, a opsesivno me zanima budućnost medija.
Ono o čemu želim pisati jest kako sam sa takvim, relativno blistavim startom, zaostao: to, da sam posvemašnji pepek za internet, shvatio sam prije par godina, u mom nadahnutom internet-periodu koji je trajao par mjeseci, kada sam rovao po anarhističkim siteovima i jednom u dubokoj noći pokušao ući u neki porno-site, nudeći svoj American Express u zamjenu za proste slike.
Ako tome i treba isprike, po struci sam umjereni pornograf (?Playboy?), a privatno istinski voajer (zbilja volim pornofilmove: na satelitima si ponekad odgledam čak i reklame za nojnhundertnojncigdrajdrajdraj?ruf an!).Rijetko sam aktivan u kupovanju bilo kakve vrste seksa osim ?Penthousea?, moga omiljenog lista: nikada u životu nisam platio prostitutku i ne pada mi na pamet da zovem neku Hrvaticu na šljaki u Austriji da mi za marku i 20 po minuti baja kako sigurno imam najvećeg, no proste slike si volim pogledat.
Da ne duljim, nisam uspio korektno ispuniti obrazac uplate onih 2, 3 dolara koliko je koštalo lukanje u members-arhive nekog ?Barely legal? sitea! I što da vam duljim, vremenom je bilo sve gore: prijatelji mi u uredu mailom naručuju knjige, žena mi je preko Neta kupila divnu plavu ?Brooks Brothers? košulju; stojim kraj nje kada se natječemo u aukciji za neku rijetku Disneyevu kazetu za Nušu (4), sekretarica mi otvara kodirane ?Playboyeve? arhive za biranje slika, itd., itd.
Ukratko, ljudi, meni vam taj net ne ide, pa ne ide. Nisam ja ni neobrazovan ni glup, mislim da o čitavoj stvari nešto znam i imam svakakve ideje popabirčene iz raznih medija i prekuhane za net, no sama stvar je, što se praksovnog dijela tiče, za mene daleka i nedostupna kao Bali.
Uvijek sam volio biti tamo gdje je vruće, zanima me razvoj interneta, ali iskreno ne znam što ću: morao bih na kurs, ali me kolege i obitelj ne shvaćaju ozbiljno; ja, naime zbilja znam sve što se na jednom Macu grafički može napraviti, ali ga ne znam ni upaliti, a otvaranje nekog dokumenta je za mene čista misterija. Služim se svakodnevno i terminologijom: daj mi to prosim te pastiraj, ili stavi mi taj lejer preko ovoga, očisti Pameli mitesere sa guzice (svi će vam to potvrditi!), ali da bi poslao ovaj tekst e-mailom u klik, moram preko mobitela primati upute kako da to napravim.
Prijatelji, žena i sin kažu mi da je stvar u lijenosti (nikada ne čitam manuale mikrovalnih pećnica ili foto-aparata) i da će se sve nekako vremenom srediti, no ja baš nisam siguran. Rado sekundiram znancu koji tvrdi da je internet bolestan izum. Možda sve to naprosto nestane kao Iliri, tuđmanizam ili vinilne ploče.
Pisanje prvog teksta za internet je istinsko skidanje jungfera
