Na Pravnom fakultetu u Zagrebu ste nositelj kolegija Organizacija pravosuđa. Sporost pravosuđa je godinama rak-rana hrvatskog društva– kako bi ga po Vašem mišljenju trebalo organizirati, gdje su osnovni problemi? Postoji li način da se hrvatsko pravosuđe 'popravi', kako bi postalo brže, efikasnije, pouzdanije, kako bi osiguralo pravnu sigurnost? Lijek za dugotrajnost i neučinkovitost sudskih postupaka svakako postoji, i to ne samo jedan. No, kao i kod svakog lijeka, potrebno je pažljivo dozirati sastojke. Moguće su i nuspojave, a razdoblje potrebno za terapiju i oporavak može biti dugotrajno, uz mogućnost kriznih situacija i povratka simptoma, posebno ako tretman ne bude adekvatan i uporno provođen.
Ako bi se pokazalo da se radi bolje efikasnosti i veće kvalitete pravne zaštite treba dijelom prekvalificirati aktualne službenike, a dijelom smanjiti njihov broj, to bi neposredno utjecalo na promjene mnogih ljudskih sudbina – a naše se društvo takvih promjena i dalje grozi – koliko god bi se one mogle pokazati nužnima.Možda je najvažniji izazov to što brže, djelotvornije i kvalitetnije pravosuđe traži i veću odgovornost onih koji ga čine. Značajne promjene u sustavu traže prilagođavanje svih koji u njemu djeluju, a to u pravilu nije ugodno, te izaziva otpore i opstrukcije onih koji su navikli raditi na dosadašnji način. Među njima su gotovo sve pravne profesije, od sudaca do odvjetnika, bilježnika, državnih odvjetnika, pa i službenika u resornom ministarstvu. Jedan od razloga aktualnog stanja je i nedostatak sustavnih istraživanja, pa čak i političke volje da se reforme u pravosuđu utemelje na objektivnim ocjenama i pokazateljima. Tek je u nekoliko posljednjih godina započelo na europskoj razini sustavno prikupljanje informacija o pravosudnim sustavima europskih država, a prikupljene informacije trebalo bi temeljito obraditi radi usporedbi koje bi postavile čvrst putokaz za konkretne promjene. Ako se na objektivnoj osnovi i dođe do određenih spoznaja, nije ih lako provesti u djelo.
Uzmimo, hipotetički (iako je riječ o konkretnom primjeru), da se pokaže da bi radi efikasnog djelovanja sudova u Hrvatskoj, da bi se predmeti mogli ravnomjernije rasporediti, bilo potrebno imati ne preko dvije stotine sudova, nego najviše tridesetak (ili čak i manje) – hoće li se takva spoznaja uopće pokušati provesti u djelo ovisi o nizu čimbenika, koji su često političke naravi, a nisu motivirani boljim djelovanjem pravosuđa. No, i takve je organizacijske zahvate ipak lakše učiniti nego neke druge. Promjene koje traže zahvate u kadrovsku strukturu znatno su teže. Naprimjer, iako pravosuđe i dalje boluje od dugotrajnosti i nedjelotvornosti sudskih postupaka, po komparativnim pokazateljima Hrvatska je, u odnosu na stanovništvo, među državama s najvećim brojem zaposlenih u pravosuđu – kako u pogledu sudaca, tako i pravosudnih službenika. Za to se redovito nalaze raznovrsna opravdanja, koja se nakon pomnijeg razmatranja pokazuju neosnovanima. No, ponovno hipotetički, ako bi se pokazalo da se radi bolje efikasnosti i veće kvalitete pravne zaštite treba dijelom prekvalificirati aktualne službenike, a dijelom smanjiti njihov broj (npr. zbog uvođenja tonskog snimanja sudskih rasprava umjesto aktualne, krajnje zastarjele prakse konsekutivnog diktiranja zapisnika sudskom daktilografu), to bi neposredno utjecalo na promjene mnogih ljudskih sudbina – a naše se društvo takvih promjena, čini se, i dalje grozi – koliko god bi se one mogle pokazati nužnima.
Polovične i nepripremljene promjene
Smatram da je sustav u kojem je lakše promijeniti Ustav nego bilo koji akt lokalne vlasti duboko defektan, te kao takav protivan načelima vladavine pravaNavoditi slične, provjereno uspješne, ali i bolne mjere za povećanje djelotvornosti može se i dalje: preraspodjela nadležnosti unutar sudova; prenošenje nesudskih stvari na tijela izvan sustava pravosuđa; veća odgovornost profesionalnih zastupnika za prikupljanje procesnog materijala i održavanje procesne discipline; redefinicija uloge pomoćnog sudačkog osoblja; uvođenje pravila da se sudskim predmetima treba posvećivati truda i vremena razmjerno njihovoj socijalnoj važnosti; sankcioniranje stranaka koje se obijesno parniče ili ne poduzimaju napore radi mirnog rješenja spora; sustavno praćenje trajanja sudskih postupaka i realno planiranje njihovog tijeka, određivanje tzv. procesnog kalendara za svaki slučaj…
Poneke od ovih mjera i drugih mjera i sada se pomalo uvode, no često na polovičan ili nepripremljen način. Uz to, neke druge mjere koje se radi veće efikasnosti poduzimaju ili najavljuju – npr. povećanje sudskih pristojbi ili cijena pravnih usluga – djeluju na način koji građane udaljava od pravosuđa, te im pravnu zaštitu čine još nedostupnijom. Zbog svega toga, pozitivne su promjene spore, iako se ne može reći da ih uopće nema.
Sustav je defektan
Možete li prokomentirati referendum(e) u Hrvatskoj u svjetlu ljudskih prava i prava manjina? Govorim, naravno, o referendumu o braku kojim je promijenjen Ustav, te o najavljenom referendumu o upotrebi ćirilice. Jesu li ti neki društveni pokreti na određeni način korak unatrag u poštivanju ljudskih i manjinskih prava i kako se u Europi gleda na to? Ovo su kompleksna pitanja koja traže vrlo iscrpne odgovore. Istaknuo bih, međutim, samo jedno pitanje koje je u javnosti bilo premalo komentirano, a vrlo je važno. Na referendumu o braku, svoj glas za ustavne promjene dalo je 25% birača u Republici Hrvatskoj. Njihovom je odlukom promijenjen Ustav, temeljni akt države koji bi trebao predstavljati društveni, pa i generacijski konsenzus. Kad se samo sedam mjeseci ranije na dubrovačkom referendumu 26% birača izjasnilo protiv izgradnje golf-igrališta na Srđu, to je predstavljeno kao veliki neuspjeh građanske inicijative, te nije bilo dostatno ni da se dovede u pitanje privatni poslovni projekt stranog investitora. Smatram da je sustav u kojem je lakše promijeniti Ustav nego bilo koji akt lokalne vlasti duboko defektan, te kao takav protivan načelima vladavine prava, koja traže stabilne normativne temelje za razvoj demokracije i zaštite ljudskih prava. U normalnim okolnostima, za promjene Ustava traži se visoka kvalificirana većina i/ili barem natpolovična izlaznost na referendum, kao što se i u saborskoj ustavnoj proceduri nastoji postići suglasnost više grana državne vlasti te konsenzus većine političkih snaga u državi. Porazno je što je na "bračnom" referendumu iskorišteno privremeno stanje uzrokovano paranojom političkih elita da referendum za pristup Europskoj uniji uz standardna pravila igre neće proći – radi čega su promjenama Ustava iz 2010. brisane norme o minimalnoj izlaznosti. Po normama hrvatskog Ustava koje su važile do 2010., broj glasova "za" na referendumu o braku ne bi bio ni polovično dostatan za ustavne promjene, jer se sve do tada tražilo da se za promjene izjasni više od 50% svih birača u državi.
Glavna je svrha promjena bila da se državni proračun 'rastereti' isplate odšteta žrtvama povrede ljudskih prava. Za vjerovati je da će takve mjere samo privremeno postići prividan uspjeh, a u konačnici opet dovesti do lavine novih postupaka, u kojima bi država mogla biti osuđena za povrede ljudskih prava.Iz perspektive ljudskih prava, referendum o braku porazan je zato što je njegova osnovna namjera bila da se zatvori svaka pravna, a time i socijalno-politička diskusija o razumijevanju braka i obitelji u svjetlu razvoja modernog hrvatskog društva. Bit suvremenog razumijevanja ljudskih prava je upravo suprotna – smatra se da je normalno da se ljudska prava neprekidno nadograđuju i redefiniraju. Mogućnost da ubuduće dođe do promjena koje bi moguće novo razumijevanje braka kao životnog partnerstva pretvorilo u pozitivne pravne norme ovim je referendumom bitno ograničena, a to znači osudu na stagnaciju, cementiranje stanja koje će se možda u budućnosti pokazati neprihvatljivim u svjetlu razvoja modernog svijeta. I iz vanjske perspektive, referendumi kao što su ovaj (te, posebno, najavljeni referendum o ćirilici) Hrvatsku predstavljaju kao zemlju koja gleda unazad, umanjuje ostvarenu razinu zaštite ljudskih prava ili trajnije onemogućuje da se dosadašnja razina jamstava ljudskih prava povećava.
Koje su ukratko najvažnije promjene u pravnom položaju hrvatskih građana nakon ulaska u Europsku uniju? Koje su najveće promjene u sudskoj zaštiti prava građana? Nakon ulaska u Europsku uniju, hrvatski građani nisu više samo hrvatski građani. Oni su od prvog srpnja ove godine postali i europski građani. Time uzrokovane promjene u njihovom statusu su mnogobrojne, jer ulaskom u EU i Hrvatska postaje dio područja "slobode, sigurnosti i pravde" dogovorenog programom iz Tamperea, a pravno uobličenog u Lisabonskom ugovoru. Hrvatska kao dio europskog područja pravde počinje neposredno primjenjivati uredbe koje donose Europska komisija i Vijeće, a dužna je provoditi i druge pravne akte Unije. U tom smislu, dio usklađivanja s pravnom stečevinom EU bilo je prilagođavanje niza hrvatskih zakona, no većina njih propisala je da će usvojene promjene stupiti na snagu tek pristupom Hrvatske u EU. To se sada i dogodilo.
Polako će razina zaštite biti sve viša
Što se tiče promjena u sudskoj zaštiti prava građana, one na prvi pogled nisu tako vidljive kao npr. okolnost da se sada može putovati u zemlje EU samo uz osobnu iskaznicu i bez carinskog pregleda, no i one su značajne. Za većinu predmeta, sudsku zaštitu u državama Europske unije pružaju nacionalni sudovi, no oni su sada dužni primjenjivati ne samo hrvatsko (lokalno) pravo, nego i europsko pravo, i to kao integralni dio hrvatskog prava u širem smislu. Hrvatski sudovi (ili, preciznije, suci hrvatskih sudova koji rješavaju pojedini slučaj) od sada se mogu, u slučaju da im neka norma europskog prava koju trebaju primijeniti nije jasna, neposredno obratiti Europskom sudu u Luxembourgu, koji će im dati svoje obvezujuće tumačenje. K tome, počele su važiti i razne uredbe EU koje uređuju opcionalne postupke čija je svrha da se olakša i ubrza ostvarivanje pravne zaštite u slučajevima u kojima sudjeluju državljani raznih država članica EU. Kao primjer mogu se navesti uredbe koje uvode tzv. europski ovršni naslov ili europski platni nalog. Na taj bi način, posebno u slučajevima u kojima se pojavi spor oko transakcija koje su naši građani kao potrošači sklopili kupujući u drugim europskim državama, trebalo biti znatno lakše ostvariti svoje pravo.
Nadalje, presude hrvatskih sudova od ulaska u EU postaju izvršive u svim drugim državama članicama, tako da se više neće trebati voditi više postupaka ako se želi da se u odnosu na određenu osobu pravna zaštita ostvari i kod kuće i u nekoj drugoj državi Unije. Uza sve to, vrlo je važno da će europske norme ostvariti i posredan utjecaj na domaće mehanizme pravne zaštite, jer je za očekivati da će se, i izvan primjene prava EU, domaća pravna pravila i procedure postupno ujednačavati s pristupom koji je sadržan u raznim europskim aktima. To bi trebalo biti jamstvo da će kroz produljeni period nakon ulaska u EU hrvatski građani postupno uživati sve višu razinu sudske zaštite.
Ni pravnim profesionalcima nije lako...
Kako funkcionira europski sustav za zaštitu ljudskih prava konkretno u Hrvatskoj? Koliko su ljudi upoznati s njime, koliko ga koriste? Potrebno je uložiti znatne napore da se formira grupa sudova i sudaca koji će znati razumjeti i smisleno primijeniti nesumnjivo značajne procesne mogućnosti koje se otvaraju Zakonom o suzbijanju diskriminacije.Sustav zaštite ljudskih prava propisan Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda djeluje u odnosu na Hrvatsku već više od 15 godina, od 1997., kad je Hrvatska postala članica Vijeća Europe. Time je pristala i na nadležnost Europskog suda za ljudska prava, čije je sjedište u Strasbourgu. Taj je sud hrvatskim građanima postao već dosta poznat, što se vidi i po broju slučajeva koji se godišnje pred njime pokreću. No, važno je kazati da bi ljudska prava – i to kako ona sadržana u hrvatskom Ustavu, tako i ona zajamčena Europskom konvencijom – trebala u prvom redu štititi domaća tijela.
Europskom sudu građani se mogu obratiti tek kad iscrpe domaća sredstva pravne zaštite, što u pravilu uključuje i obraćanje Ustavnom sudu. Pravne procedure koje se trebaju proći prije no što zahtjev sudu u Strasbourgu bude dopušten znaju biti dugotrajne, a ponekad se pretvaraju i u labirint u kojemu se ni pravnim profesionalcima nije lako snaći. Još gore, čini se da i država ponekad poduzima korake kojima se želi građanima otežati i usporiti pristup sudu u Strasbourgu. To je legitimno ako se želi jednaka zaštita pružiti u okviru nacionalnog pravosuđa, ali to nije uvijek slučaj. Primjer novijih promjena učinjenih radi ograničavanja korištenja europskog sustava zaštite ljudskih prava jesu pravna sredstva radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Riječ je o ljudskom pravu zbog kojeg je izrečeno najviše presuda pred sudom u Strasbourgu u kojima su u odnosu na Hrvatsku utvrđene povrede i kršenja.
Izmjenama Zakona o sudovima domaća su pravna sredstva za dugotrajnost postupaka postala kompliciranija, a naknade koje su se za povredu ovog prava dosuđivale zakonski su ograničene ispod prihvatljive razine ili u cijelosti isključene. Uz otežavanje pristupa Europskom sudu, glavna je svrha promjena bila da se državni proračun "rastereti" isplate odšteta žrtvama povrede ljudskih prava. Za vjerovati je da će takve mjere samo privremeno postići prividan uspjeh, a u konačnici opet dovesti do lavine novih postupaka, u kojima bi država mogla biti osuđena za povrede ljudskih prava.
Sudovi se ne snalaze
Hrvatska ima Zakon o suzbijanju diskriminacije, no zašto ga ljudi ne koriste u većoj mjeri, zar nema diskriminacije u Hrvatskoj? Točno je da Zakon o suzbijanju diskriminacije nije u cijelosti ispunio očekivanja, iako je riječ o jednom od najmodernijih zakona toga tipa u ovom dijelu Europe. Sudska zaštita samo je jedna od komponenti toga zakona, a on sadrži i preventivne odredbe o informiranju i edukaciji, za što je zadužen ured pučkog pravobranitelja. Specifičan dio tog zakona jest onaj koji ovlašćuje udruge, ustanove ili druge organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava ili zastupanjem određenih grupnih interesa da podnose tužbe kojima traže utvrđenje diskriminacije u odnosu na članove pojedine skupine, takozvane kolektivne ili udružne tužbe. Kao i kod raznih drugih propisa, i ovdje je problem u provedbi, tumačenju i praktičnoj primjeni zakona. S jedne strane, i kod antidiskriminacijskih tužbi pojavljuje se problem dugotrajnosti i djelotvornosti postupaka. Međutim, s druge strane, i sudovi su, suočeni s novim pravnim područjem, pokazali veliku količinu nesnalaženja, pa i predrasuda. Jedan predmet koji je to zorno demonstrirao odnosio se na slučaj diskriminacije jednog homoseksualnog suradnika na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu. Sud koji je o tome odlučivao utvrdio je postojanje diskriminacije, ali je diskriminiranom tužitelju ujedno naložio da podmiri veći dio troškova postupka drugoj strani, obrazlažući to tužiteljevim djelomičnim uspjehom u postupku.
Drugi je takav predmet vrlo recentna odluka suda prvog stupnja prema kojoj govor mržnje i vrijeđanja na nacionalnoj osnovi u javnosti nisu kažnjivi, ako govornik, u konkretnom slučaju funkcionar velikog nogometnog kluba, nema iza sebe sljedbenike "kao dalaj lama". Takva iskustva pokazuju da je potrebno uložiti znatne napore da se formira grupa sudova i sudaca koji će znati razumjeti i smisleno primijeniti nesumnjivo značajne procesne mogućnosti koje se otvaraju ZSD-om. Uvođenje u praksu propisa s toliko novota, kao što je to ZSD, zna često potrajati više godina.
Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći – omogućava li ljudima da traže sudsku zaštitu svojih prava, je li zaživio u praksi? Prije desetak dana objavljen je potpuno novi Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći, koji je u cijelosti zamijenio prethodni zakon, koji se nije održao niti pet godina. Razlog zašto je trebalo donijeti novi zakon bila je upravo potpuna nefunkcionalnost prethodnog zakona, koji je svojim pristupom u bitnome umjesto povećanja, donio značajne redukcije u praktičnom ostvarenju prava na pravnu zaštitu. Dosadašnji ZBPP bio je svojevrsno Potemkinovo selo, izgrađeno radi pokazivanja stranim promatračima, da bi se pokazalo da Hrvatska ima sustav besplatne pravne pomoći, no uz istodobno propisivanje tako restriktivnih uvjeta i tako visokih administrativnih i birokratskih prepreka da je između većine potencijalnih korisnika i razmjerno skromnih proračunskih sredstava osiguranih za tu namjenu stvoren neprobojan zid. Posljedice su bile katastrofalne: mnogima je ostvarenje pristupa pravosuđu uskraćeno, a sa scene su zbog nedostatka sredstava počele iščezavati mnoge organizacije i pojedinci koji su se bavili besplatnim pravnim savjetovanjem i pravnom pomoći. Sada, novi je zakon napokon uklonio neke postojeće prepreke, osobito one koje su se odnosile na pravno savjetovanje, tzv. primarnu pravnu pomoć, no posljedice prethodnog zakona i politike koja ga je podržavala su teško popravljive. Zbog nemogućnosti povlačenja proračunskih sredstava, državni je budžet za besplatnu pravnu pomoć peterostruko manji, tako da je danas Hrvatska u Europi jedna od dviju država, uz Albaniju, koje najmanje izdvajaju za pravnu pomoć ugroženim građanima slabijeg imovnog stanja. Brojke dovoljno govore: dok je europski prosjek takvih izdvajanja preko dva eura po glavi stanovnika, Hrvatska izdvaja manje od deset centi. Bojim se da sav napredak koji je učinjen donošenjem novog zakona koji uređuje besplatnu pravnu pomoć neće značiti ništa ako ga ne bude, čak i u sadašnjim vremenima oskudice i proračunskih rezova, pratilo značajno povećanje sredstava za ovu namjenu. Za to postoje i drugi razlozi: naime, upravo se u vremenima krize povećava potreba da se pomogne najugroženijima.
Prema europskom građanstvu je projekt Hrvatskog pravnog centra, koji provodi s partnerom Net.hr-om te pridruženim partnerima – lokalnim radijskim stanicama. Projekt financira Europska komisija (koja ne odgovara za sadržaj emisija i članaka).
